Prije nekoliko godina našao sam se u situaciji koju nisam mogao sam riješiti. Sam, u mukloj tišini noći, razmišljao sam o rješenju dok se naposljetku, umoran i očajan nisam obratio Bogu.
Nakon molitve ostao sam ležati u krevetu. Čekao sam odgovor. Ništa, samo gluha tišina. Polako sam počeo gubiti strpljenje i baš kada sam odlučio otići po čašu vode začuo sam tihi glas: “Jesi li stvarno potpuno tih i miran?”
Naravno da jesam! odgovorio sam kao iz topa. Ležao sam ovdje sve to vrijeme, potpuno tih i miran i nisam ništa čuo. Tišina me izluđuje!
Možda je tvoje tijelo bilo savršeno mirno, odgovori Bog, no što je s tvojim umom?
U trenu sam shvatio zašto sam bio tako iscrpljen iako sam naizgled bio staložen i miran. Um mi je cijelo vrijeme bio rastrzan nastojanjima da nađem odgovore.
Naposljetku sam pritisnuo na “kočnicu” svojih moždanih vijuga, postepeno usporavajući dok se nisam potpuno zaustavio. Nisam imao pojma kojom je brzinom moj mozak radio, no dobro je bilo biti mentalno miran. Uživao sam u miru koji me obuzeo i u tišini koja me je okruživala, dok su mi se duša i um odmarali.
S vremenom sam primio odgovore koje sam tražio, no ne dok nisam prvo otkrio da je prava “tišina i pouzdanje” mir uma i srca, a ne samo tijela.
Vodim mentalno aktivan život. Uvijek planiram, analiziram, razmišljam, a pored toga ponekad se i brinem i strahujem kao i svaki čovjek. Ovu sam lekciju morao učiti nekoliko puta u životu i Bog me neprestano podsjeća da je istinska mirnoća mirnoća srca i duše. To je vrsta mirnoće koja dopušta Bogu da djeluje u našu korist. Prva poslanica Solunjanima 4:11 Kroz sve to izvojevao sam pobjede, dobio sve što mi treba i našao odgovore koje sam tražio. Najvažnije od svega, moj odnos s Isusom je ojačao, a moja veza s njim postala je jasnija.