Nedavno sam postala majka drugog djeteta, a s novom pridošlicom u obitelj su ušle i nove radosti i nove lekcije. Najnoviji izazov s kojim se suočavam je povratak na posao nakon poroda i pripremanje svoje tromjesečne djevojčice za taj korak. Moja prva djevojčica, koja je sada skoro četiri godine stara, nije se hranila na bočicu, a izgleda da je i njena mala sestrica krenula istim putem. Iznova, po tko zna koji put susrećem se s istim razočaranjem i osjećajem rasipništva dok prolijevam neiskorišteno mlijeko u sudoper.
I dok ova dragocjena hrana odlazi niz odvod poželim da je mogu urazumiti kako bi shvatila da je sve ono što radim zapravo za njeno dobro. Kada bi samo mogla uvidjeti da je mlijeko iz flašice isto tako dobro za nju kao i ono iz dojke, samo što je u drugom pakovanju. Možda nije toliko toplo, ugodno i meko, no savršeno odgovara njenim budućim potrebama. Kada bi samo mogla razumjeti da je ne pokušavam namjerno razdražiti ili joj iz pakosti uskratiti ono što želi. Kada bi samo mogla shvatiti da je ne želim namjerno povrijediti ili da problem nije u tome što ne razumijem njen plač. Činim sve što mogu jer je volim te želim da se što prije navikne na uskoro nadolazeće promjene te da što lakše uđe u novo razdoblje u svom životu.
Što se više bližio dan početka na novom radom mjestu postajala sam sve nervoznija i živčanija. Stojeći nad sudoperom jedne večeri, počela sam razmišljati o posljednjih šest mjeseci i koliko se toga promijenilo u našoj obitelji. Prije nešto više od godinu dana suprug i ja smo zajedno s dvoje najbližih prijatelja pokrenuli vrlo uspješan posao. Željeli smo još jedno dijete, no to je tada palo u drugi plan kako bismo se u potpunosti mogli posvetiti našem novom projektu. Posao i prijatelji s kojima smo radili donijeli su mnogo radosti u naš život. Naš se san ostvarivao, a naše nade za budućnost rasle. Nadali smo se pak da ćemo, kad posao krene, moći usporiti malo kako bismo se opet usredotočili na našu malu obitelji.
Tik prije ulaska u našu drugu godinu došlo je do neslaganja s jednim od naših poslovnih partnera. Radilo se o principu. Sve se dogodilo tako brzo i nas troje odjednom je izgubilo sve što smo uložili u posao, pa čak i više od toga. Bilo je to razočaravajući i srcedrapajući gubitak iz više razloga.
Sjetno sam uzdahnula i vratila se u sadašnjost, gutajući knedlu u grlu. Zašto se to moralo dogoditi? Zašto moram biti u situaciji da moram ostaviti svoje dijete tako rano? Zašto nas je ta osoba tako duboko povrijedila? Svaka nas godina testira s novim testom izdržljivosti, ali ova je stvarno pobijedila u toj igri. Kad ćemo napokon moći malo predahnuti?
U tom trenutku nisam bila usredotočena na duhovne stvari, no tada kao da mi se svjećica upalila u glavi i sve mi je odjednom postalo jasno. Ono što doživljavam s mojom bebom može se na neki način usporediti s onim što Bog mora ponekad činiti u našim životima. On nam uvijek želi dobro no ponekad stvari koje nam se događaju uopće ne izgledaju tako. To što nam ponekad biva bačeno u lice je čudno, nepoznato i neugodno. Ne možemo vidjeti dalje od te odvratne stvari i osjećamo se otuđeni od topline i bliskosti na koje smo navikli.
Zajedno s mojom bebom plakala je i moja duša jer jednostavno nisam mogla vidjeti ništa dobro u čitavoj toj situaciji. Zahvalna sam što imam nebeskog Oca koji je Svemogući i Sveznajući i koji nikad neće dignuti ruke od mene, čak niti kada sam slaba i nemoćna. Nježno mi briše suze i šapuće: “Neću ti uskratiti ono što ti treba. Znam da ti je teško i da si uznemirena, ali dijete moje drago, Ja najbolje znam što ti je potrebno u sljedećem razdoblju tvog života. Želim ti dati umijeće i mudrost koja će ti biti potrebna i ako mi budeš vjerovala te uzmeš ono što ti pružam uvidjet ćeš uskoro da ćeš opet biti ispunjena i zadovoljna kao ranije. No, u tom ćeš trenutku biti mudrija te ćeš bolje moći prihvatiti budućnost i sve što imam za tebe.”
Našem nebeskom Ocu vjerojatno nije lako kada sumnjamo u Njega i odbijamo Njegove dragocjene ponude. Mora da ga boli kada unatoč velikom trudu nailazi samo na otpor i glasno negodovanje. Koliko sam samo Njegovih darova propustila ili sam ih pak samo probala no nisam ih u potpunosti prihvatila. Sve te ljepote mogu biti moje ako samo vjerujem, pokorim se Njegovim željama, prihvatim promjene te se samo malo više potrudim kako bih vidjela kuda će me sve to odvesti.
Razmišljajući još malo o tome, prisjetila sam se mnogih životnih razočaranja, nepravdi i izazova koji su izgledali nemogući. S vremenom shvatila sam da je svaki od njih bio samo stepenica koja je vodila ka novim mjestima, ljudima, iskustvima, a na kraju sam iskusila radost, ispunjenje te sam svladala nove vještine koje su mi dobro došle kasnije u životu. Bez tih prošlih trauma i drami svjesna sam da ne bih imala vjeru da se sada suočim s ovim životnim promjenama koje su se nalazile ispred mene.
Dobro Oče, zagrij to mlijeko. Vjerujem Ti!
Bočicu u ruke!