Nemojte to doslovno shvatiti. Dopustite da vam objasnim.
Na početku prošle godine čvrsto sam odlučila da sljedeće godine neću kupovati novu odjeću ili obuću. Za to sam imala nekoliko razloga:
Imam, i odjeće i obuće. Nisam šopoholičarka niti prodajem rabljene stvari, ne kupujem preko interneta i nemam široki krug prijateljica koje razmjenjuju stvari između sebe. Imam dosta stvari, neki put mi se čini čak i previše.
Nedavno sam pročitala članak o ljudima koji su odlučili imati samo 100 stvari. 1 Nakon kraćeg razmišljanja odlučila sam da to nije baš za mene, no divila sam se samoj ideji.
U tom trenutku nisam imala nikakve ušteđevine, no željela sam to promijeniti.
Vjerovali ili ne te sam godine dobila više nove odjeće i obuće nego u nekoliko prethodnih godina, unatoč tome što ništa novo nisam kupila. Naime, posjetile su me majka, sestra i šogorica, a dobila sam poklone i od prijatelja. Istina je da su neke stvari bile rabljene, no neke su bile potpuno nove, no sve su stvari bile nove za mene. Dobra vijest je da sam na kraju svakodnevno mogla birati što ću nositi, a da osobno ništa nisam potrošila .
Probudila sam se jutros razmišljajući o toj odluci, i toj godini i kako je sve na kraju ispalo dobro. Činilo mi se da je moje osvrtanje na tu situaciju bilo povezano sa strahom koji sam proživljavala posljednjih nekoliko dana. Uzrok svemu bila je moja financijska situacija. Nedavna selidba unijela je mnoge promjene u moj život te se suočavam s nekoliko, nazovimo ih, izazova. Po prirodi sam skromna te sam zaključila da ću, budem li štedljiva, uspjeti izaći iz te krize.
Na ideju o “godini bez odjeće” došla sam kada mi je Bog rekao da će sve biti u redu. Tijekom te godine nije mi ništa nedostajalo, iako sam provela puno manje vremena po trgovinama. Ako u skoroj budućnosti ne budem u mogućnosti kupiti neku stvar mogu li jednostavno vjerovati Bogu da će se On nekako pobrinuti za to? Mislim da da.
Često mislim da nemam puno toga za pokazati kao dokaz Božjeg udjela u mom životu. Volim Boga, provodim vrijeme s Njim i znam da je Njegova prisutnost uvijek sa mnom. Tu i tamo ljudi me pitaju da im ispričam o nekom čudu kojeg je Bog napravio za mene. U tim trenucima ostajem bez teksta, jezik mi se zaveže i ne znam što bih im konkretno mogla reći.
Osjećala sam se grozno zbog toga, sve dok se nisam pomirila s mišlju da je moj život jedan od onih u kojem Bog jednostavno ne djeluje na neki vidljivi način. On ima pravo na to, a ja pak nemam nikakvo pravo da očekujem od Njega da se odnosi prema meni na neki određeni način. U drugu ruku pak prepoznajem mnoge male, lijepe stvari u kojima Bog ima svoje prste. Možda se ne brine toliko o mojim novim cipelama, no želi da imam vjeru da će On zadovoljiti sve moje potrebe, na ovaj ili onaj način, i dati mi čak i ono što želim. Bog me hoće naučiti da stvari ne ovise o mojim planovima i mojem načinu rada, nego o Njemu.
Još sam jednu stvar uvidjela tijekom godine “bez odjeće,” a to je koliko zapravo imam. Naprimjer, tada sam imala posao, a mnogi drugi nisu. Nikad nisam bila beskućnik. I suprotno od onoga što biste možda pomislili nakon čitanja naslova ovog članka, nikad nisam bila ni gola ni bosa.
Dakle, dobro sam.
S praktične strane, ovaj me je “eksperiment” sačuvao od krame, što je dobro jer sam se tako i tako morala rješiti viška stvari kada sam se selila.
Sve u svemu, od onda osjećam se bogatije nego ikad.