Vjera mi dopušta da živim život djeteta. Nikad nisam sumnjala u postojanje Boga ljubavi koji se brinuo za moj život, uslišavao moje molitve i svakodnevno mi priskakao u pomoć. Molila sam se od malih nogu. Pjevala sam pjesme o Isusu i voljela Ga. Uvijek je bio prisutan u mom životu. Kada su moji stričevi umrli nisam očajavala niti žalovala već sam se veselila što su otišli u bolji svijet.
Ušavši u pubertet počela sam postavljati pitanja o vjeri. Vidjela sam puno nedostataka u roditeljima i njihovoj vjeri u Boga i Bibliju i od vjernika pretvorila sam se u nevjernika, a onda i u agnostika. Ono što sam čula i vidjela u svijetu oko sebe nije uopće odgovaralo jednostavnoj djetinjoj vjeri koju su me roditelji učili. I dok sam sa žarom navodila moje nove vrijednostima, roditelji su se samo smiješili i rekli da me žele saslušati, no da nisu se mogli odreći stvari za koje su znali da su bile istinite.
Moje duhovno traganje poklopilo se sa selidbom iz malog gradića u Boston, Massachusetts. Jednog sam dana trebala uzeti vlak i posjetiti svoj rodni dom. Unaprijed sam rezervirala kartu i bila sam uvjerena da bez problema mogu metroom stići do Južne stanice.
Nakon nekog vremena u tunelima “T” kako bostonci popularno nazivaju svoju podzemnu željeznicu, izašla sam na označenoj stanici i popela se dugim stepenicama do vrha gdje me je dočekalo jarko sunce. Znala sam da je stanica trebala biti na tom mjestu, no nikako je nisam mogla vidjeti. Zaslijepljena, zakoračila sam pod široki i visoki nadsvođeni prolaz kako bi mi se oči malo privikle na jaku svjetlost. Stanici ni traga ni glasa. Stalno sam pogledavala na sat jer sam se bojala da ću propustiti vlak. Zaustavila sam nekoliko prolaznika i upitala ih za stanicu, no svi su me začuđeno pogledali i nastavili svojim putem.
Odlučila sam preći na drugu stranu ulice. Već sam pomalo počela paničariti, a onda sam se osvrnula prema mjestu na kojem sam do tada stajala i ugledala ogromnu tablu s natpisom Južna stanica. Tamo, točno na izlazu iz metroa nalazio se ulaz u željezničku stanicu. Svod je bio toliko velik da jednostavno nisam prepoznala ulaz iz prijašnje perspektive. Jedino kada sam se malo odmaknula mogla sam vidjeti da sam zapravo bila na pravom mjestu i da se nisam trebala uopće brinuti.
Nedugo nakon tog doživljaja počela sam primjećivati da se razlikujem od svojih vršnjaka – nevjernika. Na primjer, voljela sam sjesti i opustiti se na starom groblju u Tremont ulici, gdje su nadgrobne ploče s natpisima iz 1600. godine. Jednog dana pridružila mi se jedna prijateljica. “Zar nije malo čudno da se opuštamo ovdje, na groblju? Zar ne misliš o smrti kada si ovdje? Nije li te strah biti ovdje?”
Završavajući svoj sendvič razmišljala sam o tim pitanjima. “Pravo da ti kažem, uopće se ne bojim,” odgovorila sam. “Vjerujem da je smrt samo prolaz iz ovog svijeta u drugi, nešto kao ponovno rođenje. Vjerujem da ću nakon smrti ići u veći, bolji svijet.” Za razliku od svojih prijatelja još uvijek sam vjerovala. Iako je moja vjera bila potisnuta negdje u dubinu moje duše još uvijek sam vjerovala u Boga i u Isusa.
Nakon nekoliko dana napisala sam pismo svojim roditeljima. U njemu sam spomenula iskustvo s Južnom stanicom te sam povukla paralelu između mog izleta u agnosticizam i povratka vjeri. S mog novog stajališta nisam imala nikakvih dvojbi o svojoj vjeri. Zahvalila sam im se što su me odgojili u vjeri kao i na strpljenju i razumijevanju prema meni. Oni su cijelo vrijeme znali da sam samo trebala preći ulicu i pogledati prema gore.
S vremenom postala sam majka osmero djece. Gledala sam ih kako odrastaju u vjeri. Neki su počeli sumnjati te su se udaljili od vjere. Pokušala sam ih razumjeti kao što su moji roditelji razumjeli mene. Zamislila bih svoju djecu kako stoje ispod jednog od svodova Južne stanice, tražeći stanicu. Molim se za njih. Znam da je tamo, bez obzira vjerovali oni u to ili ne. Molim se da će podignuti pogled i shvatiti gdje stoje.
Svi se ponekad osjećamo izgubljenima i pitamo se gdje je Bog u tom trenutku. Tragamo za vjerom i životnim smislom i onda shvatimo da je odgovor cijelo vrijeme bio ispred nas. Veći od samog života. Kao Južna stanica. Stojimo točno ispred odgovora za kojim tragamo i samo trebamo promijeniti perspektivu kako bismo Ga vidjeli i shvatili da smo točno tamo gdje i trebamo biti.