—Prepričavanje Djela apostolskih 8:26–40
Nikad neću zaboraviti dan operacije. Bio sam tek sedam godina star i toga sam dana postao kraljevski eunuh. Sudbina je htjela da služim etiopskim kraljevima i kraljicama. Nikad neću moći imati vlastitu obitelj, niti će na mene gledati kao na “normalno” ljudsko biće. Uvijek ću se morati držati posebnih pravila i neće mi biti dopušteno raditi stvari koje normalni ljudi rade.
Godinama sam učio kako služiti na kraljevskom dvoru. Naučio sam pisati i računati te sam upoznao zemljopis, što je u meni probudilo zanimanje za druge narode i teritorije. Saznao sam da su eunusi služili faraone u Egiptu, imperatore u Kini, i radže u Indiji te da ste ih uvijek mogli naći u blizini vladara.
Kada je kraljici Kendakei trebao netko da nadzire vanjsku trgovinu, izabrali su mene jer sam dobro poznavao druge kulture i običaje. S radošću sam obavljao tu dužnost, no u dubini svog srca želio sam obitelj kojoj ću pripadati. Razmišljao sam Mora postojati mjesto, negdje, gdje ću se osjećati kao kod kuće, negdje gdje ću biti prihvaćen ovakav kakav jesam.
Kada su me državni poslovi odveli u Jeruzalem, ostao sam malo duže nego što sam trebao. Zanimala me je židovska religija. Saznao sam sve što sam mogao i čak došao do nekih njihovih svetih spisa. Žarko sam želio posjetiti njihov hram no zaustavili su me na ulazu.
“Zašto ne mogu unutra?” upitao sam stražara. “Ne znaš li da sam ja kraljevski dvoranin i da sam na važnoj diplomatskoj misiji?”
“Eunusima je zabranjen ulaz!” odgovorio je oštro.
“Tko to kaže?” uzvratio sam izazovno.
“Naš Zakon,” reče. 1
Pogodila me je nepravednost moje životne situacije. Operacija koja me je pretvorila u eunuha nije bila moj izbor, no bez obzira na to bio sam odbačen. Ovo sigurno nije bila vjerska zajednica kojoj bih mogao pripadati.
No, još uvijek sam bio zaintrigiran Bogom Izraela. U kočiji, na putu kući, nastavio sam čitati njihove spise i razmišljati o njihovom značenju. A onda sam na prašnjavoj cesti izvan Jeruzalema opazio bradatog židova kako stoji pored puta.
Čitao sam na glas i mora da je čuo da čitam svitak s učenjem proroka Izaije. Upitao me je: “Razumijete li to što čitate?” Zaustavio sam kočiju i pogledao ga znatiželjno.
Odgovorio sam iskreno. “Jedino ako mi netko pomogne. Možete se povesti sa mnom i objasniti mi o čemu se radi.”
Pročitao sam odlomak: “Bio je zlostavljen, a on se predao dragovoljno, nije otvorio svoja usta, kao janje što se vodi na klanje. Kao ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio svojih usta. Bio je istrgnut iz zemlje živih…”2
To me je podsjetilo na vlastitu sudbinu. I sam sam bio izopćenik, bez igdje ikoga. “Reci mi, o kome to proroku govori? O sebi? Ili o nekom drugom?”
Filip mi je potom objasnio kako su se proročanstva koja su bila zapisana na svitku već ispunila i kako je osobno sreo Isusa iz Nazareta i postao njegov sljedbenik. Rekao mi je da je Isus dao svoj život za sve ljude ovoga svijeta kada je dopustio da bude razapet na križu. Sve se navodno dogodilo prije nekoliko tjedana, a trećeg dana nakon svoje smrti uskrsnuo je od mrtvih.
Bio sam iznenađen, ali oprezan, jer nisam mogao smetnuti s uma riječi osude koje sam samo nekoliko minuta ranije pročitao. A onda mi je Filip pokazao nešto drugo: “Jer ovako veli Gospodin: Uškopljenicima koji…izabiru ono što je meni ugodno, i drže se mojega saveza: njima dajem u svojoj kući i među svojim zidovima mjesto i ime koje je bolje nego sinova i kćeri. Dajem im vječno ime, koje se nikada ne zatire.”3
Te su me riječi jako obradovale. Napokon, zajednica u kojoj ću biti prihvaćen onakav kakav jesam i bezuslovno voljen.
U tom sam trenu opazio da prolazimo pored oaze s jezerom. Okrenuo sam se prema svom novom učitelju i rekao: “Da li bih se mogao krstiti, sad, na ovom mjestu?” Nestrpljivo sam želio biti očišćen običajem krštenja.
Filip je odgovorio: “Ako vjeruješ sa svim svojim srcem, možeš.”
Nakon molitve i krštenja osjećao sam se kao nov čovjek! Nešto se promijenilo! Želio sam mu se zahvaliti, no nestao je. Odjednom je jednostavno iščeznuo. Gdje je otišao?
Nisam znao što se Filipu dogodilo, no bio sam svjestan da mi se dogodilo nešto prekrasno. Moj je život krenuo novim smjerom. Nisam više bio sam. Konačno sam našao svoje mjesto – u Božjoj obitelji.