Jeste li ikada uživali čitajući neku knjigu kad vas je iznenada neki izraz ili neka rečenica “pogodila” izravno u srce. U knjizi The Furious Longing of God (Bijesna Božja čežnja).1 autor Brennan Manning piše:
Kada bih mogao još jednom proživjeti svoj život penjao bih se na više planina, preplivao bih više rijeka, promatrao bih više zalazaka sunca, riješio bih se svog termofora, kabanice, kišobrana, padobrana i splavario; počeo bih hodati bos početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen; no ne bih posvetio niti jednu minute više pazeći na svoj duhovni rast. Ne, niti jednu minutu više.
Naročito mi se sviđa prvi dio jer u svojim poznim godinama provodim više vremena razmišljajući. Uživam u poetskim razmišljanjima o jednostavnim stvarima u životu. No, što stvarno znači “ne bih posvetio niti jednu minute više pazeći na svoj duhovni rast. Ne, niti jednu minutu više?”
Nekoliko sam puta, polako pročitala tu rečenicu. A onda mi je riječ “milost” pala na pamet. Hodanje s Bogom duhovno je putovanje koje traje cijeli ovozemaljski život, a i nakon toga. Čini mi se da se Bogu nigdje ne žuri i dok hodamo jedno pored drugoga, pokazuje mi stvari koje moram naučiti. Ponekad ih shvatim iz prve, a ponekad mi pak nekoliko puta mora ponoviti stvari dok ih konačno ne naučim. Baš kao što i roditelji čine sa svojom djecom.
Usavršavanje naše duhovnosti nije smisao našeg života, a to nije niti dosezanje nirvane i neko duhovno prosvjetljenje. Isus je rekao da trebamo prvo tražiti Njegov kraljevstvo, a sve će ostalo doći na svoje mjesto. 2
Dakle trebam li se truditi kako bih dosegao neki cilj? Pisac završava svoju misao rečenicom:
Što bih stvarno učinio kada bih morao početi sve ispočetka? … Jednostavno bih učinio sljedeću stvar s ljubavlju.
Mislim da ako živim u sjeni Njegove milosti i ljubavi, onda će sve ostalo u mom životu doći na svoje mjesto.