Te davne 1996.godine odlučili smo se preseliti u prostrani stan u predgrađu Rijeke i zamijeniti sigurnost Italije sa nesigurnom i nestabilnom poslijeratnom Hrvatskom.
Svi su naši susjedi doživjeli traume tijekom nedavo okončanih sukoba. Bilo je tu izbjeglica, udovica, rođaka koji su se brinuli za djecu čiji su roditelji poginuli ili su otišli u potragu za poslom.
Ivan je živio sprat niže. Nosio je povez preko jednog oka, sluh mu je oslabio i trpio je velike glavobolje zbog komadića šrapnela koje liječnici nisu mogli izvaditi iz njegove glave.
Ivan je imao ženu i dvije kćerke i teško se privikavao na obiteljski život. Nije više bio snažan kao onaj muškarac koji se smiješio sa slika u dnevnoj sobi, već slomljeni vojnik koji je bolovao od PTSP-a i koji je provodio većinu svog vremena s djecom ili sjedeći pored prozora i sjetno gledajući van.
Moj najmlađi sin Jeff, kojemu je tada bilo pet godina bojao se našeg susjeda, a iskreno rečeno ni sama se nisam osjećala sigurnom u njegovoj blizini. Nikada nisam razgovarala s Ivanom, tada naime još nisam govorila hrvatski, a pored toga nisam znala kako razgovarati s nekim tko je toliko propatio u životu.
Jednog dana objasnila sam Jeffu da je nesretni susjed preživio mnoga toga te zašto je nosio povez preko oka. Naučila sam ga da mu kaže “Molim se za vas” na hrvatskom i uputila ga da to kaže Ivanu čim ga vidi.
Nikad neću zaboraviti trenutak kada smo sljedeći put sreli Ivana i kada se taj zastrašujuće izgledajući muškarac sagnuo da čuje riječi petogodišnjeg dječaka. Zatim se uspravio i sa suzama u očima prošaputao: “Hvala vam.”
Od tada su Ivan i Jeff postali prijatelji i često bismo ga posjećivali, pjevali mu pjesme i čitali Božju riječ s njim.
Nedugo potom Ivan je preminuo. Borio se sa zdravljem i kroničnom depresijom, no pred kraj života našao je mir i utjehu u Isusu.
Jeff je danas odrastao čovjek, a postao je i otac, no još uvijek se s radošću sjećam toga dana kada je Bog djelovao kroz mog malenog dječaka i zamjenio strah s ljubavlju.