Ležao je pokriven bijelim bolničkim plahtama, a u ruke su me bile zabodene cjevčice. Bio je prikopčan na neke uređaje i prilazeći mu jedva sam ga prepoznala. Blijeda koža, usahli obrazi. Kada je napokon otvorio svoje oči i nasmiješio mi se nisam se više mogla suzdržati nego sam skočila u njegov zagrljaj kao što sam to uvijek činila. Moj se djed, kojeg sam voljela najviše na svijetu, oporavljao nakon ozbiljnog srčanog udara.
Djed je oduvijek bio moj najbolji prijatelj. Uvijek sam mu se mogla povjeriti i od njega sam uvijek mogla dobiti dobar savjet, kad god bih se posvađala sa prijateljima ili članovima obitelji. Bila sam najmlađe dijete, sramežljiva, štkrljasta, nesigurna u sebe, no djed je uvijek znao kako da me ohrabri i potakne. Kada mi je trebao prijatelj igrao bi se sa mnom. Kada mi je trebalo rame za plakanje, znala sam gdje ga mogu naći. Njegove ruke, tople i snažne, držale bi me u naručju i to je za mene bilo najsigurnije mjesto na zemlji. Ako me je trebalo ispraviti, ukorio bi me nježno, ali odlučno. Posegnuo bi duboko u moje srce i nakon toga sam se sama željela promijeniti na bolje. Puno se molio i često bi mi govorio da je molitva najsigurniji način da se stvari promijene.
Bilo mi je četrnaest i djetinjstvo je polako ostajalo iza mene kada su nam javili da je u bolnici. Jedan po jedan, od najstarijeg do najmlađeg ulazili smo u njegovu sobu, da ga vidimo barem na trenutak.
Nakon osmijeha i slabašnog, ali veselog pozdrava, djed me je primio za ruku. “Joyce, oduvijek si bila moja najdraža, najmlađa unuka. Znam da ti je ponekad teško naći svoje mjesto te da često nisi sigurna što ti treba činiti, a i brineš da nećeš daleko dogurati u životu. Želim da znaš da te Bog voli i da On ima poseban plan za tvoj život.”
A onda sam osjetila maminu ruku. Nježno me je potapšala po ramenu i izvela iz sobe. “Djed se treba odmoriti,” rekla je.
Djeda sam ponovno vidjela nakon nekoliko dana. Bio je obučen u svoje najbolje odijelo i ležao je u mrtvačkom sanduku. Opijena mirisom bezbrojnog cvijeća, oprostila sam se s njim. Toga puta njegove se vedre, plave oči nisu otvorile. Tresla sam se od straha i emocija dok sam prilazila odru, no onda sam ugledala njegovo lice. Njegov osmijeh govorio mi je da je sve u redu. Djed je umro kao što je i živio – s osmijehom na licu. Ljudi su danima govorili o njegovom osmijehu. Pogrebnik je rekao da je bezuspješno pokušaao promijeniti djedov izraz lica jer nikada u životu nije vidio nešto takvo i izgledalo je malo jezivo. Djed nije ostavio za sobom veliko materijalno bogatstvo i nekretnine; njegova posljednja volja i ostavština sastojala se od osmijeha punog mira i zadovoljstva koje se ocrtavalo na njegovom licu.
Moja je obitelj uvijek posjećivala istu crkvu, u malom gradiću u sjevernoistočnom dijelu SAD-a. Svake nedjelje djed bi kasnio na misu najmanje dvadesetak minuta. I svake nedjelje pojavio bi se s kolonom od tridesetak djece. Njegov je zadatak naime bio da sakupi djecu siromašnih obitelji koje su živjele na obližnjim brdima i dovede ih u crkvu.
Jednom, kada je bio u banci u obližnjem gradu, mladi poslovni čovjek čuo je djedovo ime.
“Hancock?” upitao ga je mladić. “Da niste u rodu s Edom Hancockom?” Potom je objasnio da ga je kao dječačića, moj djed uvijek vodio u crkvu.
“To je bilo jako lijepo od vas, no moj se život potpuno promijenio kada ste mi rekli da znate da me Bog voli te da ima poseban plan za mene. Znate da sam ponikao u siromašnoj obitelji i vaše su mi riječi dale neopisivi poticaj.”
Tijekom mojih tinejdžerskih i studentskih dana suočila sam se s bezbožnim profesorima i skeptičnim prijateljima. Kao rezultat toga ponekad bih se i sama pitala u što zapravo vjerujem. No čak i onda kada sam bila skroz na dnu nisam mogla zaboraviti djedov osmijeh i vjeru.
Prije više od četiri desetljeća odlučila sam posvetiti svoj život Bogu i vidjeti što On može učiniti sa jednom velikom nulom kao što sam ja to bila. Od onda sam radila u desetak zemalja, dijelila Božju ljubav s drugima i upoznavala ljude s Isusom. Svladala sam sramežljivost, govorila velikim grupama ljudi, održavala seminare i podučavala stotine djece, tinejdžera i mladih ljudi. Učinila sam mnoge stvari koje jedna sramežljiva, čudna četrnaestogodišnja Joyce nikad niti sanjala nije.
Bog i dalje dovodi posebne ljude u moj život. Vidim njihov strah i sramežljivost i uzmem ih za ruku. Bez razmišljanja im govorim: “Znam da se ponekad osjećaš izgubljeno i da ne znaš što ti je činiti te se brineš o svojoj budućnosti. No, znaj da te Bog voli i da On ima poseban plan za tvoj život.”