Nakon završenog programa za 300 tinejdžera popravnog centra u sjevernoj Indiji mnogi su se sakupili oko nas. Središnja tema programa bila je važnost vjere u teškoj situaciji, a u tom su se mjestu stvarno svi mogli poistovjetiti s time.
Pažnju mi je privukao mršavi mladić koji je stajao po strani. Vidjelo se da želi razgovarati te da je bio presramežljiv da napravi prvi korak. Predstavio sam mu se i zamolio ga da mi kaže nešto o sebi. Rekao mi je da je iz sela koje se nalazilo 900 kilometara odatle te da je odlučio da dođe u veliki grad u potrazi za poslom. Bio je bez para kada su ga uhvatili da putuje bez karte te su ga osudili na tri mjeseca u zatvoru.
“Prije nekoliko dana,” rekao mi je, “imao sam vrlo visoku temperaturu. Bio sam bespomoćan i samo sam ležao u kutu. Jedva sam se micao. Nikad nisam bio tako bolestan i stvarno sam mislio da ću umrijeti. Prestrašio sam se. Sjetio sam se roditelja i braće. Očajno sam želio da imam nekoga pored sebe, nekoga tko će se pobrinuti za mene. Bio sam sam, daleko od rodnog doma. Počeo sam plakati i moliti Boga da me uzme k sebi.”
“A tada se nešto zaista čudno dogodilo. Otvorio sam oči i ugledao čovjeka obučenog u bijelo kako se nadvija nada mnom. Imao je najprijaznije oči koje sam ikada vidio. Opustio sam se i osjetio osvježenje. Čovjek je potom nestao i nikada ga više nisam vidio. Poznajete li ga?”
Zavirio sam u torbu punu vjerskih tekstova. Našavši poster sa slikom Isusa upitah ga: “Je li to bio ovaj čovjek?”
Široko se nasmiješio i rekao: “Da, da! To je bio on! Kako se zove?”
Rekao sam mu o Isusu, Njegovoj prekrasnoj ljubavi i moći iscjeljenja. Tog popodneva mladić se molio i primio Isusa za svog Spasitelja. Bio je to divan podsjetnik o Gospodinovoj ljubavi i skrbi za svakog od nas. Nikad nismo sami.