Nedavno sam se povjerila prijateljici o prezaposlenosti i stresu na radnom mjestu. Predložila mi je da provedem više vremena u razmišljanju o Božjoj dobroti i proučavanju Njegove riječi. “Ali, nemam vremena za to!” brzo sam joj uzvratila.

“Kako to misliš, nemaš vremena?” nasmješila se dok su joj oči svjetlucale.

“Htjela sam reći da nemam vremena na bacanje!” odbrusila sam nervozno.

“O, znači li to da ti ne ‘posjeduješ’ dovoljno vremena? To ti je kao da kažeš da je sunčeva svjetlost “tvoja,” ali to se ne bi usudjela reći jer znaš da je Bog stvorio sunce te ono pripada njemu. Zašto ne vidiš vrijeme kao dar ili pozajmicu od Boga radije nego kao nešto ‘tvoje’.”

“Ma, ne nisam to tako mislila….jednostavno…” odvratila sam zbunjeno. Nikad nisam uvidjela da sam se ponašala prema vremenu kao prema nečemu što je moje. No, bila je to istina. Ideja da mi Bog posuđuje ili poklanja vrijeme bila je potpuno besmislena i smiješna. Zapravo, mislila sam da sam ja ta koja Njemu daje dio svog dragocjenog vremena. Što sam više razmišljala o tome više sam uviđala koliko je ta moja ideja bila urezana u moju podsvijest. Koliko sam samo puta rekla: “On/ona je protratio/la mojevrijeme.”

Sljedećeg dana opet smo se dotaknuli te teme. Iz našeg je razgovora proizašlo da me je moj posesivan stavu prema vremenu odveo do toga da sam se usredotočavala samo na vlastite ideje, ciljeve i želje te sam time izgurala Boga iz procesa odlučivanja. Nije mi mogao pomoći pri određivanju prioriteta, pa je posao počeo trpjeti te nisam stizala sve obavljati kako treba. Nije ni čudo da sam bila pod stresom te da osjećala kako nemam vremena za zajedništvo s mojim Tvorcem.

Tijekom sljedećih nekoliko dana uočila sam da se moje pogrešno shvaćanje o vremenu odrazilo na način na koji gledam svoju obitelj, posao, imovinu i sve ostalo u svom svakodnevnom životu. Umjesto da sam bila zahvalna za sve što sam dobila sebično i grčevito držala sam se za ono što mi je, po mom mišljenju pripadalo. Kad god Bog nije odgovarao na moje molitve i ispunjavao moje želje ljutila sam se na “svog Boga” i mrmljala kao da je On bio moj potrčko koji slijedi svaki moj mig.

Nije bilo lako promijeniti taj način razmišljanja i riješiti se te loše navike, no učim se. Polako ali sigurno govorim sa psalmistom “Tvoje je, Gospodine sve na nebu I na zemlji.”1


  1. Prva knjiga Ljetopisa 29:11