Evanđelja su napisali vjernici ondašnjeg vremena, nekoliko desetljeća nakon smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Zahvaljujući njihovim izvještajima priča o Isusu, Njegovom životu, osobi i djelu kao i o Njegovom obećanju spasenja sačuvani su i podijeljeni tijekom stoljeća. Dvije tisuće godina kasnije i dalje čitamo i proučavamo ista evanđelja kao što su ih čitali i proučavali prvi čitatelji.
Povjesničari navode da su prva tri evanđelja – po Mateju, Marku i Luki – napisana između 45. i 69. godine, a posljednje, po Ivanu, oko 90.godine. Iako nitko sa sigurnošću ne zna, smatra se da je Evanđelje po Marku bilo napisano prvo, Matej i Luka kasnije, a Evenđelje po Ivanu desetljećima nakon ostala tri.
Cilj pisaca evanđelja nije bio pružiti detaljan prikaz Isusovog života. Umjesto detaljnog predstavljanja Isusovih djela, ona se često sažimaju u frazama kao što su “Isus ih je sve ozdravljao” 1, ili “Tako su išli po Galileji….” 2 Na kraju svog evanđelja Ivan je napisao da je Isus uradio mnoge stvari koje nisu zapisane u njegovoj knjizi 3
Pisci evanđelja opisali su samo one dijelove Isusovog života za koje su smatrali da bi najbolje informirali čitatelje tko je bio Isus, što je propovijedao i što je sve to značilo u pogledu na Njegovu smrtu, uskrsnuće i naše spasenje. Glavna svrha bila je podijeliti dobru vijest, pozvati druge da slijede Isusa i pružiti novim vjernicim mogućnost da upoznaju Njega i poruku koju je propovijedao, kako bi je i oni mogli podijeliti s drugima.
Prije nego su evanđelja napisana, većina njihovih sadržaja prenijeta je usmeno. Navodno su postojali i neki pisani izvještaji o stvarima koje je Isus rekao i učinio, o čemu svjedoči ono što je Luka napisao na početku svog evanđelja:
“Cijenjeni Teofile! Mnogi su pokušali prikazati događaje što su se zbili među nama. 2 Prenijeli su nam ih oni koji su ih vidjeli od početka i koji su govorili Božju poruku. 3 I ja sam pomno proučio sve od početka pa sam pomislio da bi bilo dobro da sve te događaje zabilježim redom kako su se dogodili. 4 Tako ćeš biti siguran da je ono što su te učili istina.” 4
Nakon nekog vremena postalo je važno da se informacije o Isusu i Njegovom učenju pretoče u pisani oblik. Prvo jer je Evanđelje bilo rašireno diljem velikog dijela tadašnjeg Rimskog Carstva, što je značilo da apostoli i drugi rani vjernici više nisu mogli putovati u zabačene krajeve carstva kako bi osobno podijelili ono što su naučili od Isusa. Drugi razlog je bio taj što su izvorni očevici ostarjeli, a neki od njih su i umirali. Priča o Isusu, njegovom životu i nauci morala je biti zapisana kako bi se sačuvala i podijelila, neovisno o usmenoj predaji.
U prvoj polovici drugog stoljeća, točnije u prvom ili drugom desetljeću nakon pisanja Ivanovog evanđelja, četiri evanđelja počela su se pojavljivati zajedno. Tijekom tog istog razdoblja, još jedna zbirka spisa počela je kružiti među crkvama – Pavlova pisma ili poslanice, koje su zajedno s drugim poslanicama na kraju stvorile Novi zavjet.