Kada sam nekada davno počela svoje putovanje kao misionarka volonterka danima sam se borila s velikom odlukom. Sjećam se da sam bila tjeskobna i puna straha. Bog mi je na kraju odgovorio dajući mi jednostavnu ilustraciju.
Dobila sam sliku male djevojčica koja je tijekom šetnje grčevito držala oca za ruku i cijelo vrijeme ga preklinjala: “Tata, molim te, nemoj nikada ispustiti moju ruku!” Njenom zapomaganju nije bilo kraja te je otac u jednom trenutku zastao i čučnuo ispred nje. Pogledao ju je u oči i čvrstim glasom punim ljubavi obećao da je nikada neće ostaviti te dok god ona bude htjela ostati uz njega on će uvijek biti pored nje.
Shvatila sam poruku i donijela svoju odluku. To nije bila jedina važna odluka koju sam od onda morala donijeti, no kad god sam se borila sa strahom i neizvjesnošću, prisjetim se ove slike i ohrabrim se.
Život je pun prepreka i zavoja, i ponekad kada trebamo skrenuti lijevo, mi iz tko zna kojeg razloga skrenemo desno. Dobra vijest je pak da se uvijek možemo vratiti Bogu te se uz Njegovu pomoć vratiti na pravi put. Obećao je da nas nikada neće ostaviti ni napustiti. 1
Na usamljenom i trnovitom putu, On je naš suputnik. Kada pustinjom kročimo i žeđ nas mori, kada nas suša života pritišće i pitamo se da li ćemo ikada naći oazu, On nas k njoj vodi. Kada smo pritisnuti tegobama svagdašnjeg života i borimo se s beskrajnim pitanjima, umorom i obeshrabrenjem, On pored nas hodi i govori: Tu sam, pored tebe. Reci mi što te muči. Slušam te.
Griješimo i zabrljamo stvari, kao što su to činili i Njegovi prvi učenici no da li On ikada diže ruke od nas?
Naravno, da ne. Ta mu misao nikada ne bi niti pala na pamet.
Pa, zašto onda brinemo i strahujemo? Bez obzira s kojima sam se odlukama do sada suočila iskreno mogu reći da nikada nisam zažalila što sam držala Isusa za ruku!
- Poslanica Hebrejima 13:5. ↑