Za mnoge od nas, smrt je tema o kojoj ne želimo niti razmišljati, a kamoli govoriti. Bez obzira na to svi ćemo morati, prije ili kasnije, proći kroz ta vrata. “Jer si prah i u prah se vraćaš.”1
Badnje veče, 2013. Skupila se obitelj i prijatelji. Svi su uživali u blagdanu. Penjala sam se stubama, kada sam odjednom izgubila svijest, pala i skotrljala se dolje. Moj muž, Richard, i unuk Michael, pritrčali su, podigli me i odnijeli u krevet.
Čudna stvar u ovom iznenadnom obratu događaja je činjenica da sam bila aktivna, energična, puna elana, vitalna, a čak sam i redovno išla na jogu. A onda se moj život preokrenuo naopačke. U tom trenu nismo imali pojma što je pošlo po zlu, no krvni test pokazao je da imam Hepatitis C. Posljednjih 40-tak godina službovali smo kao misionari, i jedina mogućnost zaraze mogla je biti operacija stopala koju sam imala prije nekih 30-tak godina i tijekom koje sam primila transfuziju krvi.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, tri puta su me vozili na hitnu. Prošla sam sve moguće testove, liječnici su se trudili spasiti moj život, no situacija je stvarno bila bezizlazna. Kad je izgledalo da mi više nema spasa, liječnici su savjetovali mog supruga da me odvede kući kako bih umrla u miru, okružena svojim voljenima.
Richard me je odveo kući, ali nije želio dignuti ruke od mene. Obitelj i prijatelji širom svijeta svim su se srcem danonoćno molili za moje ozdravljenje. Sigurna sam da su njihove molitve, briga i ljubav bili ključni za moje iscjeljenje. Bog je još uvijek na prijestolju i molitva mijenja stvari!
Ovo nije bio prvi put da sam bila na pragu smrti. Dva puta sam već prije toga bila u nadrealnoj dimenziji. Prvi put kad mi je bilo tek 13 godina. Davila sam se, a zvuci su se gubili, u daljini kao neka daleka jeka. Drugi put pak dok sam ulazila u četverodnevnu komu. Osjećala sam kako klizim ili kao da me nešto odvlači, kao da me neki nevidljivi vakuum usisava i vuče. Bila sam nemoćna i nisam se mogla boriti, gubila sam snagu i bila sam sigurna da je moj ovozemaljski život došao kraju.
Ovo treće iskustvo počelo je zaista iznenada, kao grom iz vedra neba, a onda su se stvari usporile. Mislila sam da je sada sigurno bilo gotovo. Bila sam zapanjen i nemoćna i pitala sam se je li ovaj randevu sa smrću bio vrijedan ove mukotrpne borbe. A onda sam se prisjetila apostola Pavla i njegovih riječi: “Dobar sam boj vojevao, trku dovršio, vjeru očuvao.”2
Izgubila sam svu nadu za oporavak, a vjerovala sam da ako bi i dobila malo više vremena sigurno bi bila osuđena samo na “postojanje”. Bila bih zatvorenik zarobljena u oklopu vlastitog tijela, bespomoćna i ovisna o drugima za sve. Netko bi me morao gurati okolo u kolicima do kraja mog života.
Ne bojim se smrti, jer znam da idem u nebesa. Osjećala sam se spremnom da prihvatim odlazak s ovog svijeta. Tada su mi ponovno došle riječi apostola Pavla: “Doista, meni je život Krist, a smrt dobitak.”3 Iako nisam bila u zatvoru, kao on, bila sam zarobljena u vlastitom tijelu, u skoro bespomoćnom tijelu, potpuno ovisna o drugima. Suosjećala s Pavlom koji je rekao: „Jer sam pritisnut s obje strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, što bi bilo mnogo bolje.“ 4
U trenutku kada sam se htjela predati u ruke smrti, Richard se nagnuo prema meni i šapnuo mi u uho: “Srce, volim te!” Iako sam puno puta ranije čula te njegove izljeve ljubavi, ovog puta bilo je kao da se munja probila kroz svu tu tamu. Zasljepljujuća svjetlost kao tračak nade, pun ljubavi. Te riječi pune ljubavi vratile su me u život! Snaga mi se u trenutku vratila. Osjetila sam moć i hrabrost da pobijedim žalac smrti.
Kad god vidim izlazak sunca, moram se uštipnuti da shvatim da sam doista pobjegla smrti. “Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, neiscrpno je njegovo milosrđe. Ponavlja se svako jutro. Vrlo je velika tvoja vjernost.”5 Svaki dan je dar i ništa ne možemo uzeti zdravo za gotovo.
Zaista sam zahvalna da je moj sastanak sa smrću bio odgođen. “Svagda ću pjevati o ljubavi Gospodnjoj, od koljena do koljena.” 6 “Hvalit ću Gospoda sveg života svojega, pjevat ću svojemu Bogu dok god postojim.” 7