Prošle sam zime provela pet tjedana prikupljajući financijska sredstva za humanitarni projekt u kojem sam sudjelovala. Moj je plan bio ambiciozan, možda čak i preambiciozan. Dani su bili dugački i intenzivni i mjesec dana neprestanog rada ostavio je traga na moj duhovni život i opće raspoloženje.
Jednog sam dana, tijekom pauze za ručak hodala po velikom trgovačkom centru u kojem sam imala svoj štand za prikupljanje donacija. Sjaj ukrasnih lampica, neprekidna galama i čitava atmosfera koja je ispunjavala ovaj komercijalni centar umarala me je do besvijesti. Ljubitelj sam prirode no hladne temperature i snježne mećave prisiljavale su me da ostanem u kući čak i nakon završetka radnog vremena. Osjećala sam se kao u klopci i sva sam bila nikakva.
I dok sam po tko zna koji puta prolazila pored blještavih izloga oči su mi se počele suziti i samo što nisam zaplakala. Počela sam se moliti u sebi i rekla sam Bogu da želim biti što dalje od sve ove buke i neprestane aktivnosti. Rekla sam mu koliko žudim za mirom i tišinom šume okružene prirodom, mjestom u kojem bi mogla osjetiti Njegovu prisutnost i čuti Njegov glas.
A onda sam je ugledala. Ne znam kako je prije izmakla mojoj pažnji. Preda mnom je stajala velika slika nevjerojatno lijepe, skoro magične šume obavijene maglom. Približivši joj se zamijetila sam da je slika bila dio privremene izložbe. Ušla sam u trgovinu i uronila u prekrasnu zbirku prirodnih prizora. Veličanstvena Božja tvorevina bila je svuda oko mene – planine, rijeke, jezera, pustinje, pećine, zalasci sunca…
Nikada nisam vidjela tako lijepe slike o prirodi. Svjetlo u prostoriji bilo je prigušeno, zapravo upaljene su bile samo lampice koje su osvjetljavale slike. U pozadini čula se tiha, instrumentalna glazba. Bila sam potpuno sama i fotelje u centru galerije mamile su me da sjednem i opustim se. Sve je bilo kao u snu, lijepo i nestvarno. U sredini ciče zime, u najužurbanijem mjestu u kojem sam ikada bila Bog je ispunio moju želju i podario mi nešto što je u tom trenutku izgledalo nemoguće: dvadeset minuta s Njim, u čarobnoj šumi u kojoj je na jednoj strani žuborio potočić, dok su se na drugoj strani uzdizali zeleni brežuljci.
Bog nam svakodnevno nastoji pokazati koliko nas voli. Važna mu je svaka naša potreba ili želja, velika ili mala i uvijek se trudi da nam izađe u susret. Ako sam ikada sumnjala u to sada je i zadnja trunka sumnje nestala.