Sjećam se, bio je ponedjeljak ujutro i nakon prvog radnog sata odlučila sam provjeriti svoj email. “Tužna vijest” bio je predmet e-maila. Znatiželjno sam je otvorila. “Tužna vijest” nije bilo ni približno istini. Saznala sam da je naš prijatelj Roy premino dan prije. Na njega je dok je vozio bicikl naletio osobni automobile, a neoprezni vozač je potom pobjegao s mjesta nesreće. U glavi mi se zavrtilo, a oči mi se ispuniše suzama. Ostatak dana provela sam u šoku i nevjerici, okružena nekom nestvarnom maglom.
Te večeri, moj suprug David i ja ostali smo sjediti za stolom nakon večere. “Mislim da Roy nije žalio za ničim,” rekla sam. Uslijedilo je dugo razdoblje tišine. “Živio je punim plućima, strastveno, s ciljem.” Godinama smo išli u istu crkvu, prije nego što su se odselili u maleni gradić. Posljednjih nekoliko godina viđali smo ih tu i tamo, no kad god bismo se sreli razgovarali smo kao da se viđamo svaki dan.
Roy je pripadao crkvenoj zajednici koja je brojala nekoliko stotina ljudi, no tog četvrtka, kasno poslijepodne tisuće ljudi došlo je odati počast njegovom životu. David i ja sjedili smo vani, okruženi mnoštvom ljudi I gledali službu na velikom, vanjskom ekranu. Trojica njegovih sinova, najstariji u ranim dvadesetim, i dvojica tinejdžera, govorili su o svom ocu kao o dragom čovjeku, punom ljubavi i razumijevanja. Njegov najbolji prijatelj govorio je o čovjeku koji nije imao površne odnose s ljudima. “Ako biste razgovarali s Royem samo pet minuta, odmah bi vam prirastao za srce i osjećali biste se kao u društvu najboljeg prijatelja,” rekao je, a mnogi su na te njegove riječi klimnuli glavama u znak odobravanja.
Na ekranu smo mogli vidjeti izraze saučešća iz njegove tvrtke, različitih crkava, prijatelja, i sumještana koji su ga oslikali u odori vrijednog, veselog, iskrenog čovjeka, koji je našao ravnotežu između poniznosti i moći, jednostavnosti i mudrosti, istine i ljubavi. Bio je mentor pojedincima i timovima, i uvijek je bio pun razumijevanja, dajući im svakodnevno dio sebe. Uvijek je imao dozu samopouzdanja koju je dijelio s drugima. Njemu je sve bilo moguće, bilo da se radilo o inicijativi u vjerskoj zajednici, odlučnosti da pomogne lokalnom hokejskom klubu u kojem je igrao jedan od njegovih sinova iIi o prikupljanju dobrovoljnih priloga za dječje kampiranje.
Royova udovica je tijekom primanja mnogobrojnih izraza saučešća bila neumorno milostiva i draga. “Imao je ključnu ulogu u životu mog muža kada je ovaj bio bez posla i kada je odlučivao o svojoj budućnosti,” rekla sam joj tiho, pomalo stidljivo. “Kada nam je bilo najpotrebnije, bio je pozitivan, pun toplih i ohrabrujućih riječi.”
Na tiskanom program bile su riječi iz Druge poslanice Timoteju 4:6,7 “Doista, ja se već žrtvujem, i približilo se vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj vojevao, trku dovršio, vjeru očuvao.” U svojoj propovijedi župnik je povukao paralelu između trke apostola Pavla i Royeve. “Roy je živio bez kajanja,” rekao je kao da čita misli mnogih prisutnih. Vjerujem da smo svi osjetili potrebu da idemo korak dalje kako bismo ispunili prazninu koju je njegova smrt stvorila, i biti vredniji, truditi se više, živjeti punim plućima, s obnovljenom vizijom i strašću.
I dok su vozili biciklima te kobne nedjelje Roy i njegova žena prošli su pored kuće koju su umalo kupili, kada su se doselili u taj gradić. Pošto je bila ispred njega, okrenula se i upitala ga: “Misliš li da smo trebali kupiti ovu kuću?”
Za nekoliko trenutaka čuti će udar i vidjeti kako kamion odbacuje njezinog muža i nastavlja dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Za nekoliko trenutaka skočit će i otrčati do njega. No, njega više neće biti. No u tom trenutku, uživali su u sunčanom, prelijepom vremenu. “Ne, volim naš dom,” odgovorio je, a potom izrekao svoje posljednje riječi. “Ne žalim za ničim.”