Puno je boli na ovom svijetu. Tema ljudske patnje provlači se kroz svako razdoblje povijesti dok zajedno pokušavamo razumjeti njezine uzroke. Točnije, kako dobri Bog može dopustiti patnje? Iskreno, nikad nisam čula odgovor koji bi dao smisao svemu tome i koji bi mi pomogao da se pomirim s karcinomom, otmicama, siromaštvom, ratom i svim ostalim užasima! Čini mi se da nema odgovarajućeg odgovora na ovo pitanje.
Ako bi mlađa verzija sebe čula da netko pita kako Bog dopušta da se grozne stvari događaju, obuzela bi me panika jer bih pomislila da ću im dati pogrešan odgovor i uništiti njihovu vjeru u Boga. Svi poznajemo nekoga tko se, suočen s “srceparajućim” gubitkom okrenuo vjeri i Bogu ili nekoga tko je počeo vjerovati u Boga upravo zbog nekog tragičnog gubitka. Naravno, postoje i oni koji su, suočeni s velikim gubitkom, postali uvjereni da Bog ne postoji ili da mu nije stalo do njegovih stvorenja.
Priča o čudu u kojem Isus vraća u život Lazara ima zanimljiv uvid. 1 Priča počinje kad je Isus primio vijest da je njegov prijatelj Lazar jako bolestan, no ipak odlučuje ostati još dva dana u mjestu u kojem se nalazio. Lazarevoj kući se uputio tek kada je znao da je Lazar već mrtav. Marta, Lazarova sestra, požurila mu je u susret.
Marta je rekla Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro. Ali ja znam da će ti Bog čak i sada dati što god od njega zatražiš.”
“Tvoj će brat ustati i bit će opet živ,” rekao joj je Isus.
A Marta mu je rekla: “Znam da će ponovo oživjeti u posljednji dan, kad svi uskrsnu.”
“Ja sam uskrsnuće i život”, rekao joj je Isus. “Tko u mene vjeruje, živjet će i ako umre. Svatko tko živi i vjeruje u mene sigurno neće nikada umrijeti. Vjeruješ li to?”
“Da, Gospodine!” odgovorila mu je. “Vjerujem da si ti Krist, Božji Sin, koji je trebao doći na svijet.”
Potom je došla Marija, puno emotivnija…
Marija je otišla na mjesto gdje se nalazio Isus. Kad ga je spazila, bacila mu se pred noge i rekla: “Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro!”
Kad je Isus vidio i nju i Židove, koji su došli s njom, kako plaču, duboko se potresao u duhu i upitao: “Kamo ste ga položili?”
“Dođi i vidi, Gospodine”, odvratili su mu.
A Isus je zaplakao.2
Priča dalje opisuje kako je Isus pozvao Lazara da ustane i izađe iz groba, premda je već četiri dana bio mrtav. Većina promatrača bila je zapanjena i mnogi su vjerovali da je Isus Mesija. Ali neki su, unatoč svemu i dalje bili sumnjičavi.
Marijina reakcija u ovoj priči je tako prirodna, tako ljudska. Rekla je: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!” Bila je upoznata s Isusovom službom iscjeljenja i znala je da je mogao spasiti Lazara. “Zašto nisi došao na vrijeme? Da nisi zakasnio sve bi bilo u redu.” I ja bih mu to isto rekla da sam bila na njezinom mjestu.
Što je Isus uradio? Zaplakao je. Suosjećao je s njima. Osjetio je njihovu bol. Isus je već znao da će podići Lazara iz mrtvih, jer je to već najavio ranije u poglavlju. Bol ljudi koje je volio ganula ga je i zaplakao je s njima.
Još jedna stvar mi je upala u oči, a to je da neki ljudi još uvijek nisu vjerovali, iako su vidjeli to čudesno uskrsnuće. To mi je pokazalo da nije u tome kako odgovaram drugima, već kako odgovaram samoj sebi. U ovoj priči vidim:
- Isus se ne žuri, već uzima svoje vrijeme
- Isus dolazi
- Isus plače
- Isus intervenira
Isus nije tu sa nama, u tijelu i uskrsnuće iz mrtvih skoro nikad nije način na koji Bog posreduje, no mislim da On još uvijek ispunjava sve uvjete.
Mislim da ne postoji potpuno zadovoljavajući odgovor na to kako Bog može biti dobar i pun ljubavi i dopustiti užasnu patnju koju je čovječanstvo pretrpjelo do sada. Ne bismo to razumjeli, čak i da nam je to i objasnio, jer jednostavno ne možemo znati ono što On zna, niti vidjeti ono što On vidi. Ali možemo naučiti vjerovati mu, a tu odluku nitko ne može donijeti umjesto nas.