Rođena sam 1955. godine, samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata i grozote ratnih stradanja bile su još uvijek svježe. Djed bi nam pričao o velikoj gladi i borbi za goli život tijekom dugih, hladnih zimskih mjeseci.
Naš je grad bio u središtu industrijske zone i sve je uvijek bilo prekriveno slojem sivo smeđe prašine iz obližnjih željezara. U proljeće zelena trava ne bi bila zelena već smeđa, a zimi bi njen bijeli, snježni plašt izgledao nakon samo jednog dana izgledao kao neki stari, otrcani kaput.
Običaj je bio da se prve nedjelje u prosincu obitelj okupi oko stola u našoj maloj, skučenoj kuhinji. Moja majka, sestra Petra i ja bismo zapalile prvu svijeću na našem adventskom vijencu. Pjevale bismo božićne pjesme i naše bi misli tada odlutale do prašnjavog grada i trojice mudraca koji su putovali na kamilama. Svakog tjedna upalili bismo novu svijeću. Mir i radost ispunili bi naša srca dok je priča o jaslicama koje su čekale rođenje Spasitelja, oživljavala ispred naših očiju.
Zatim je osvanuo dugo očekivani dan – pripremanje blagdanskih slastica. Bio je to poseban doživljaj i zbog činjenice da su maslac, orasi i jaja bili rijetkost, a o čokoladi da i ne govorimo. Uskoro je naš stan bio ispunjen ugodnim mirisom svježe pripremljenog peciva, kojeg bismo potom pažljivo spremili u poveće limenke.
Na božićno jutro otišle smo pogledati božićno drvce kojeg su naši roditelji pripremili večer prije. Svi smo otišli u dnevni boravak dok je tata dugim šibicama zapalio svijeće.
Radosti nije bilo kraja kada smo otkrile da su čarape bili pune raznoraznog peciva, oraha, čokolade, naranči, jabuka i novih, ispletenih haljina za naše lutke. Također smo u njima našle i krejone, bojanke, kape, rukavice i šalove.
Bili su to dani jednostavnih stvari i ručno izrađenih igrački. Sjećanja na njih služe mi kao podsjetnik da uvijek težim ka istinskim vrijednostima, stvarima koje će vječno trajati naročito u današnjem svijetu, u kojem se sve tako brzo kreće i mijenja, u svijetu koji je ispunjen tehnološkim priručnicima i kompjuterskim igricama. Ta me sjećanja također podsjećaju da uvijek budem otvorena prema potrebama drugih, da uvijek pokažem ljubav i da podijelim sa drugima što god mogu. Upravo to čini božićno doba nezaboravnim i zauvijek se urezuje u sjećanje naše djece i onih koje sretnemo na našem putu.