I dok se auto neprestano penjao planinskom cestom pitala sam se da li je kuća našeg prijatelja bila izgrađena na vrhu planine. Iako je već bio mrak kada smo sestra, ja i dvoje naših prijatelja stigli na naše odredište planina je još uvijek izgledala puna života.
Prijatelj nas je odveo slabo osvijetljenim i klimavim stubama do vrha, na terasu s koje smo ugledali prizor koji nas je ostavio bez daha. Pred nama se pružao čudesan pogled na turski grad Iskenderun. Blještava svjetla svih boja okruživala su mediteransko more kao da je anđeo bacio svoje ljestve preko mračnog ponora.
Još čudesnija bila je tišina.
Sljedećeg jutra probudio me je veseli cvrkut ptica i nježni povjetarac koji se ušuljao kroz otvoreni prozor. Naš nas je domaćin počastio tradicionalnim seoskim doručkom koji se sastojao od svježeg kozjeg sira, pečenih kobasica, paprika i začinjenih maslina. Potočić je veselo žuborio prolazeći između zimzelenog drveća i pored našeg stola.
Dva dečkića raskopčanih, netaknutih košulja i licima umrljanim voćem prodali su nam vrećicu šljiva. Imali su prekrasne osmijehe i izgledali su kao da su cijele dane provodili igrajući se na suncu i penjajući se šumskim stazama. Čim smo zapodjenuli razgovor s njima oči su im se zaiskrile, a njihovi široki osmjesi govorili su koliko im je drago što smo se upoznali.
Vikend u planinskoj kući brzo je prošao i od srca sam željela da mogu ponijeti sa sobom taj mir koji sam tamo iskusila.
I dok sam ležala na livadi okružena visokom travom preko prsta mi je prelazila jedna mala bubamara. Razmišljala sam kako je i Isus ponekad morao “pobjeći” od posla kako bi bio nasamo sa Svojim Ocem. Izgleda da je često uspijevao da se iskrade na neko usamljeno i tiho mjesto, (Evanđelje po Marku 1:35; 6:46,47; Evanđelje po Luki 5:15; 6:12) no mogu si zamisliti da to nije uvijek bilo moguće te da se ponekad jednostavno morao povući na usamljeno mjesto u “duhu.”
Je li se od onda išta promijenilo? Jesu li danas stvari bitno drugačije? Iako su tisuće godina prošle svijet sigurno nije manje kaotičan i stresan nego što je bio i svi mi ponekad jedva sklapamo kraj s krajem. Naša vjera i strpljenje često su na kušnji. Ponekad poželimo pobjeći od svega. Ponekad griješimo i “uprskamo” stvari.
Na nama je pak hoćemo li u duhu ostati u dolini ili se vratiti na planinu. Neki ljudi se predaju sudbini i životu bezličnih dana no nakon što sam okusila nebeske čari osobno se odlučujem za planinu.