Becky je išla sa mnom u razred. Sjedio sam u klupi do nje, prije otprilike 50-tak godina. Nešto me je jutros podsjetilo na nju. Jedna je stvar vodila u drugu i sjećanja su jednostavno počela navirati. Još uvijek se sjećam njenog osmijeha i ljubaznog ponašanja unatoč činjenici da je sigurno proživljavala ogromnu fizičku i psihičku bol. Naime, već je znala da njen život neće biti nimalo nalik životima njenih školskih kolega. Becky je naime imala dječju paralizu.
Sjećam se kako je jednom ustala i počela hodati uz pomoći hodalice koja je škripala. Borila se za svaki korak. Bio sam zapanjen načinom na koji se nosila s tim. Bio sam zdrav, imao sam zdrave udove i cijeli je život bio preda mnom. Moja je obitelj pripadala dobrostojećoj srednjoj klasi i ništa mi nije nedostajalo, no ipak sam ponekad bio nezadovoljan. Gledajući unatrag, mislim da sam bio prilično razmažen.
Unatoč svemu, Becky je uvijek bila pozitivna i nikad nije prestala vjerovati u Krista. Njezin veseo duh bio je primjer svima nama.
U prvoj polovici 20.stoljeća dječja paraliza još uvijek je bila vrlo ozbiljan problem i mogla je pogoditi svakoga. Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt bio je paraliziran od struka nadolje. Na svom vrhuncu 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća poliovirus je svake godine paralizirao ili usmrtio preko pola milijuna ljudi širom svijeta. U posljednjih nekoliko desetljeća dječja paraliza je skoro bila iskorijenjena, ali nažalost nedavno je ponovno otkrivena na nekim mjestima.
Iako moramo još raditi kako bismo potpuno pobijedili ovu užasnu bolest, ohrabrujuće je vidjeti napredak koji je već napravljen. To mi daje vjeru da ćemo prebroditi i suvremene poteškoće, poput koronavirusa, klimatskih promjena, nestašice energije i druge izazove koji bi se mogli pojaviti. Suočimo li se s tragedijom, prisjetimo se hrabrih duša poput Becky, i iz njihovih primjera crpimo nadahnuće i vjeru u bolje sutra. Becky je izdržala i vjerovala unatoč svemu.