Steve je bio veseo dječačić s velikim smeđim očima, kovrčavom plavom kosom i malom jamicom na desnom obrazu koja bi se pojavila svaki put kada bi se nasmiješio. Imao je sanjarske oči i često bi sjedio pored prozora i promatrao kišu, oblake i ptice.

“Njega je poljubio anđeo” rekla mi je s osmijehom japanska babica kada mi je prvi puta stavila u naručje to malo, toplo biće. Pokazala mi je bijeli pramen kose koji se nalazio na njegovom potiljku. “On ima poseban poziv u životu.” Često bih se sjetila njenih riječi i pitala se što su one zapravo značile.

Petnaest godina kasnije, Steve je izrastao u atletski razvijenog i zgodnog mladića. Na žalost ozbiljno je obolio. Bila sam uvjerena da je to bio napad malarije jer smo redovito putovali do obale tijekom našeg misionarskog rada u istočnoj Africi. Ozbiljan izraz liječnikovog lica govorio je suprotno. “Akutna limfoblastična leukemija,” rekao je. Glava mi se najednom ispunila mnoštvom pitanja. Što to znači? Je li ta bolest izlječiva? Kako će sve to utjecati na njegovu budućnost?

Njegovo je stanje bilo krajnje ozbiljno i našli smo se u utrci s vremenom. U roku od nekoliko sati Steve je prebačen iz Kenije u Europu gdje je mogao primiti bolji tretman. Odmah smo ga smjestili u bolnicu i uskoro je počeo s kemoterapijom.

Sljedeće dvije godine bile su duge i bolne. Trenuci nade ispreplitali su se s novim preprekama i novim kemoterapijama.

Potom je osvanuo dan kada je svima postalo jasno da se naš dragi Steve nažalost neće oporaviti. Njegovi su liječnici izjavili da kemoterapije nisu urodile plodom i dali su mu još šest mjeseci života. Steve se želio vratiti u Keniju, točnije u Mombasu, u mjesto u kojem je odrastao. Okružen prijateljima i članovima obitelji ispunio je svoje posljednje želje, kao jedrenje u zaljevu i promatranje zalaska sunca iznad Indijskog oceana.

Kada je ranog jutra u maloj bolničkoj sobi s pogledom na ocean posljednji dah napustio njegove usne svijet je stao za mene. Veliki žuti leptir ulepršao je kroz otvoren prozor i osjetila sam kako me Bog tješi i govori mi da je uzeo Stevea sa sobom, u svoje nevidljivo kraljevstvo. Gubitak sina me je shrvao i dugo sam tugovala nakon toga.

Svi su mi željeli pomoći te su mi dobronamjerno govorili da se pomirim sa situacijom i krenem dalje. No, gdje sam trebala krenuti? I kako? U dubini svoje duše osjećala sam srdžbu prema Bogu i bila sam ljuta na Njega što mi je oduzeo sina u cvijetu mladosti. Osjećala sam se prevarenom i praznom. Srce mi je mjesecima bilo kao od olova i neprestano sam razmišljala o svom gubitku.

Onda sam jednog dana odlučila da se u zoru nađem s Bogom i da iskreno popričam s Njim. Sreli smo se na mojoj terasi i otvorila sam mu srce i dušu. Dani su se pretvorili u tjedne dok sam Mu iznosila sve što me tišti i boli. Priznala sam mu da sam bila bijesna zbog svega što se dogodilo. “Ako je ljubav srž Tvoje prirode, kao što to Biblija tvrdi zašto si se onda tako okrutno ponio prema meni i mom sinu?” bilo je jedno od mojih najčešćih pitanja.

Bog je bio vrlo strpljiv sugovornik i slušao me bez pogovora.

Plakala sam, preklinjala i objašnjavala dok konačno jednog jutra nisam osjetila da sam mu rekla sve što sam htjela i osjećala. Napokon sam bila spremna da se pomirim s Njim. Mir je odjednom ispunio moju dušu i Bog mi se obratio spokojnim i brižnim glasom. Od tada su naši jutarnji sastanci krenuli drugim tokom. Naime, naučila sam slušati i dopustiti Bogu da me utješi i iscijeli.