Jednog dana odlučila sam se popeti s nekim svojim prijateljima na jedan od obližnjih planinskih vrhova. Zaustavili smo auto u podnožju planine i počeli istovarivati opremu za penjanju, oblačiti čizme i pakirati sve što nam je bilo potrebno za planinarenje.

Neće biti naročito teško, a izgleda da nije ni toliko daleko. Dobro!

Te sam zime povrijedila koljeno, te se nisam baš puno kretala. Osjećala sam se izvan forme i bilo mi je drago da ćemo raditi nešto jednostavno.

Počeli smo se penjati, no ubrzo su me počele boljeti noge i teško sam disala. Teren je postajao strmiji i kamenitiji, a staza je bila puna zavoja. Bili smo okruženi visokim stablima i nepreglednom šumom. Pogledala sam na sat. Sudeći po vremenu, činilo mi se da smo daleko dogurali, no sve dok nismo izašli na prekrasnu čistinu nisam mogla točno ocijeniti koliko nam je još trebalo do samoga vrha.

Tu smo proveli nekoliko minuta, uživajući u prekrasnom pogledu na jezero ispod nas. Napravili smo nekoliko fotografija i popili po gutljaj vode. Dobro smo se osjećali i činilo mi se da smo dobro napredovali, iako je izgledalo da nam je vrh bio još uvijek jako daleko.

Onda se put pretvorio u pravo penjanje te sam počela malo paničariti. Na nebu iznad nas okupilo se nekoliko tamnih oblaka, a onda smo na licima osjetili prve kapi kiše. Kamenje po kojem smo koračali je postalo sklisko. Putem smo sreli nekoliko ljudi, od kojih su neki bili iskusni planinari, a nekima je to bio prvi put da se penju na planinu. Svi su izgledali zabrinuto zbog moguće promjene u vremenu. Kiša je ubrzo prestala, no oblaci se nisu razišli. Penjanje nije bilo lako, a prizor je postajao sve tajanstveniji i veličanstveniji.  Pogled je bio vrijedan svakog napora.

Tijekom jednog dijela puta, moj prijatelj, inače iskusni penjač šapnuo mi je u uho: “Dobro ti ide, samo nastavi tako. Drugima je puno teže.” Tih je nekoliko riječi ostavilo dubok dojam na mene. Odjednom nisam više razmišljala o samoj sebi i svojim problemima. Pogledala sam djevojku kojoj je to bio prvi uspon. Izgledala je zabrinuto. Potpomognuta prijateljicom i ona je napredovala, polako ali sigurno. Nasmiješila sam se i dobacila joj nekoliko ohrabrujućih riječi. Željela sam je potaknuti. “Kao zlatne jabuke na srebrnim zdjelama, takva je riječ izrečena u pravo vrijeme.” 1

I konačno, vrh!

Sav je umor u trenu iščeznuo, nestao, kao da nikada nije niti postojao. Zaista neopisiv osjećaj. Osjetila sam kako čaroban mir ispunjava moju dušu. Suze su mi navrle na oči. Pogledala sam na dolje i vidjela stazu kojom smo se popeli. Bila je krivudava i puna zavoja, no upravo su ti zavoji učinili naše putovanje interesantnim. Zavoji nisu olakšali naše penjanje već su ga pretvorili u zanimljiv i uzbudljiv doživljaj.

Prilikom silaska s planine razmišljala sam o nekim stvarima koje su mi se dogodile u životu. Kada se penjete krševitom i strmom stazom i okruženi ste gustom šumom, teško je shvatiti i ocijeniti položaj u kome se nalazite ili  skupiti snage da nastavite dalje. Znojite se i osjećate napetost, zabrinutost i umor. Pod pritiskom je najjednostavije odustati i dignuti ruke od svega. Iskreno, i sama sam nekoliko puta pala u iskušenje da to učinim.

Isus i Njegova riječ dali su mi snagu da nastavim dalje, a tome je uveliko doprinijela i nesebična potpora mojih dragih prijatelja.

  1. Mudre izreke 25:11