Žao mi je

Godinama sam nadzirala djecu tijekom školskog odmora i igranja u dvorištu. Između trčanja, skakanja, naguravanja i jednostavnog igranja uvijek bi došlo do sudaranja, netko bi nekome podmetnuo nogu, netko bi nekoga gurnuo itd.

Često bi se dijete koje je prouzrokovalo nezgodu smjesta ustalo i počelo pravdati: “Nisam ja kriv” ili “Slučajno se dogodilo, nisam namjerno!” U tom trenutku pak nije bilo najvažnije pronaći krivca nego ustanoviti u kakvom je stanju bilo “povrijeđeno” dijete.

Nebrojeno puta svjedočila sam takvim i sličnim situacijama. Naposljetku sam shvatila da moramo naučiti suosjećanje. Ono ne dolazi prirodno. Djeca brkaju “žao mi je” s priznavanjem krivnje, a pošto nisu nikoga namjerno povrijedila, nisu osjećali potrebu da žale ono drugo dijete. No, i u životu kao i na igralištu ponekad slučajno povrijedimo nekoga te se trebamo iskreno izviniti.

Svatko ima svoje razloge. Možda nismo uočili nešto, ili nismo dovoljno razmišljali, ili nismo dovoljno “izvagali” posljedice naših djela. Možda se radilo o olakšavajućim okolnostima, nerazumijevanju, drugim sudionicima. Svaka priča ima barem dvije strane. Problem je kada kažemo: “Žao mi je, ali dopusti mi da ti objasnim…” Tada skrećemo pozornost na sebe, i zaboravljamo osobu koju smo povrijedili. U tom trenutku mi postajemo žrtve nerazumijevanja. Ponekad je dobro pojasniti stvari, naravno ako to možemo i ponuditi svoju stranu priče. Ne smijemo zaboraviti ono najvažnije – je li se netko povrijedio? Iskrena isprika u sebi sadrži iscjeljujući melem.

Vratimo se dječjem igralištu. Još sam jednu stvar naučila tijekom 35 godina rada s djecom – ako se brzo ispričamo druga će nam strana brzo i oprostiti. I, to je ono najbolje.