Zagorjela posuda

Ni crni oblaci ni naleti ledenog vjetra nisu izgledali tmurniji i hladniji od mog srca. Dok sam izvlačila posudu iz starinskog kuhinjskog kredenca, pripremala vodu i grah, palila štednjak prisjećala sam se događaja koji su se dogodili u posljednjih nekoliko tjedana i mjeseci.

Dva sata kasnije osjetila sam užasni miris iz kuhinje! Potrčala sam prema kuhinji. Oblaci crnog dima kuljali su is kuhinje, dok se poklopac posude tresao i lupkao. Brzo sam isključila štednjak, zgrabila posudu, stavila je u sudoper i otvorila vodu. Kada sam podigla poklopac i imala sam šta za vidjeti.

Posuda je skroz izgorjela, bila je crna kao ugalj, a od graha je ostala samo crna istopljena gruda koja se još uvijek pušila. Čak je i poklopac pocrnio. Mnoge su posude i tave zagorjele u mojoj kuhinji, no ovo je bila prava katastrofa. Sve je bilo uništeno! Sve ću morati baciti, nema smisla da pokušam očistiti posudu.

I dok sam tako stajala okružena dimom i mirisom izgorjelog graha uvidjela sam da je i moj život u tom trenutku izgledao upravo tako. Izgorjeli, crni nered, kaos. Propast! Bez ikakve nade za oporavak.

Kada sam toga dana navečer legla u krevet misli su mi se okrenule ka Isusu. Volim te, “čula” sam Njegov šapat, i uvijek ću te voljeti bez obzira što učinila ili ne učinila. Zajedno, možemo uvijek početi ispočetka.

I tako je moja zagorjela posuda postala moja inspiracija, dajući mi snagu da se borim protiv osjećaja grižnje savjesti. Satima sam ribala posudu s praškom za čišćenje i crnilo je prvo zamijenila siva, pa žutomrka dok se na kraju nije pokazala izvorna, srebrna boja. Sa srebrnom bojom rasla je i moja vjera ka duhovnom ozdravljenju. Naposljetku, posuda se sjala kao nova.

Naučila sam da Bog ne samo oprašta nego i ozdravlja. Njegova besmrtna ljubav daje nam hrabrost da se podignemo, vjeru da ostavimo prošlost za sobom i nadu da odvažno koračamo u svjetliju budućnost.