Nekima je vjera u Boga sasvim normalna stvar. Uvijek vide dobro u ljudima i situacijama. Čaša im je uvijek napola puna i često ćete ih čuti kako govore: “Dat će Bog” i “Ne brini, sve će biti dobro.” Kada sretnete osobu s takvim stavom sigurno pomislite da vodi bezbrižan život, rijetko ima ikakvih problema te da joj sve ide od ruke.
No, možda će vas iznenaditi ako vam kažem da ti uzorni ljudi najvjerojatnije nisu postali ispunjeni vjerom i pozitivnošću jer im je život bio lagodan i bez problema. Mnogi su prihvatili pozitivan stav nakon suočavanja s teškim iskušenjima, tragedijom, velikom boli i gubitkom te su odlučili čekati na Boga i vidjeti kako će im On pomoći.
Možda su se borili s bolešću, morali biti svjedoci dugotrajne bolesti svog djeteta što je ostavilo trag na njihovu psihu ili su pak izgubili blisku osobu. O čemu god se radilo ljudi koji su ispunjeni vjerom izašli su iz tih mračnih razdoblja jači, hrabriji i suosjećajniji. Skidam im kapu do poda. Oni su ti koji daju život i značenje riječi – vjera, te mi pokazuju da me Bog nikada neće iznevjeriti. Trebam se samo osloniti na Njega, imati vjeru u Njegovu Riječ i ta će me vjera štititi od dvojbi i obeshrabrenja.
“Znamo doista da se onima koji ljube Boga sve okreće na dobro.” 1 Trebalo mi je vremena da uočim da ovaj stih ne kaže da će sve uvijek biti dobro, nego da će se sve okrenuti na dobro. Loše se stvari događaju svima nama, no Bog ih nekako preokreće u našu korist, u ovom životu ili u sljedećem. Kada prihvatim taj stav shvatim da mu ne mogu zahvaljivati samo na dobrim stvarima u životu, a okrivljavati ga za one loše. To znači da mu možemo vjerovati i u dobru i u zlu i biti sigurni da će na kraju pretvoriti naše teškoće u nešto dobro ili će ih pak upotrijebiti da donesu neko dobro u naš život.
Biblija je prepuna primjera ovog načela. Jedan od mojih najomiljenijih biblijskih ličnosti je kralj David. Zamislite da ste željeli biti pastir, što bi po mojoj stručnosti i imaginaciji značilo: paziti na ovce dok one satima pasu travu, čuvati ih od raznoraznih zvijeri i prebirati po harfi. A onda odjednom, kao iz vedra neba stupate na veliku pozornicu i bivate postavljeni za kralja, ubijate diva u borbi koja se odvija naočigled dviju vojski, u prisustvu kralja i vlastite braće te postajete najbolji prijatelj s prestolonasljednikom. U tom bi trenutku Davidu bilo lako slaviti i veličati Boga, zar ne?
Kasnije je nekoliko puta zamalo izgubio prijestolje i to ga je primoralo da se suoči sa stvarnošću. Vlastiti sin ga je izdao, a zbog donošenja nekih loših odluka morao se suočiti i s Božjom kaznom. Kada čovjek koji je prošao sito i rešeto nakon svega ovoga slavi Boga znamo da je iskren i da to čini iz dubine svoje duše.
Jednom se kralj David obratio Bogu: “Jer si ti velik i tvoriš čudesna djela! Ti si jedini Bog! I hvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim, slavit ću tvoje ime dovijeka: Jer, ljubav je tvoja velika prema meni: izbavio si moj život iz dubine Podzemlja.” 2 U tom psalmu kralj usrdno moli Boga da ga izbavi od svih njegovih neprijatelja dok u isto vrijeme pokazuje da vjeruje u Božju zaštitu i skrb. Njegova vjera nije bila slaba i mlaka već jača nego ikad ranije.
Vjera se u Bibliji uspoređuje sa zlatom, a svi znamo da zlato ima veliku vrijednost. Vjera koja oslabi tijekom kušnji može biti uspoređena valuti koja slabi i gubi svoju vrijednost, postaje neupotrebljiva. No, vjera je kao zlato: dragocjena, rijetka, skupocjena i traje čitav život.
Osvrćući se na svoj život prisjetila sam se i onih ne baš najljepših iskustava za koje ne bih željela da se još jednom ponove. Moram priznati da sam unatoč poteškoćama naučila mnoge korisne stvari tijekom tih razdoblja. Ta spoznaja i iskustvo ojačali su moju vjeru te mi dali mir da će Isus uvijek biti uz mene, bez obzira kroz koje oluje prolazila. Dat će mi svu potrebnu snagu i milost kako bih bila spremna za sve što život baci pred mene.