Nedavno sam se preselila u Winnipeg, Kanadu. U novom stanu još nije bilo Interneta stoga sam odlučila skočiti do obližnjeg kafića kako bih provjerila e-mail i radila malo online.
Na pola puta sinulo mi je da provjerim jesam li ponijela novčanik sa sobom. Stadoh da zavirim u ruksak i baš u tom trenutku osjetih udarac u gležanj. Hitro se okrenuh da vidim tko me to “napada.”
Nemalo sam se iznenadila ugledavši prijazno lice slijepog čovjeka. U ruci je držao bijeli štap i duboko se ispričavao. Naravno da se nisam ljutila na njega, a kako bih i mogla? Izmijenili smo još nekoliko riječi, a onda je nastavio svojim putem.
Ispostavilo se da sam zaboravila novčanik te sam se morala vratila u stan. Hodajući, razmišljala sam o susretu sa slijepcem. Sve je bilo pomalo nesvakidašnje. To što me je kvrcnuo po gležnju nije bilo ništa posebno, no zapanjilo me kako je bez ikakvog straha koračao ulicom.
Počela sam razmišljati o svom životu i trenutnoj situaciji. Nedavno sam se doselila u novi grad i ostavila za sobom bliske prijatelje i kolege s kojima sam dugo godina radila te sam se još uvijek privikavala na novu sredinu. Trebao mi je novi posao, no nisam bila sigurna što želim raditi. Pored toga trebala sam donijeti još nekoliko važnih odluka i krajnji rok se brzo približavao. Mogu li uskladiti posao i studiranje? Ako ne mogu, na što bih se trebala usredotočiti? Koji bi trebali biti moji financijski prioriteti? I kako ću sve to uskladiti sa svojim dugoročnim planovima? Pitanja ko pljeve, a ja nisam imala blage veze gdje bih trebala započeti.
Novi početak ne nosi sa sobom samo dozu uzbuđenja već i nemira. Gomila pitanja i nedoumica, a odgovora jako malo.
A onda mi se pred očima iznenada pojavila slika slijepca koji bez oklijevanja hoda ulicama Winnipega. Iako ne vidi put pred sobom, ne zaustavlja se već polako i sigurno ide dalje. Ako se on može snaći i naći put kojim treba ići onda mogu i ja!