Vitezovi i ogledala

U svom djetinjstvu više sam puta gledala film pod naslovom Čovjek iz La Manche.1 Činilo mi se da je svakih nekoliko mjeseci netko odlučio da je vrijeme da ponovo pogledamo taj film. Ponekad je to bio jedan od roditelja, ponekad voditelj skupine mladih, a ponekad jedan od učitelja. Nisam prevelika ljubiteljica mjuzikala, ali ovaj film je moja slaba točka.

To je priča o Alonsu Quixanu, pomalo cvrckastom vitezu koji shvaća realnost drugačije od ostalih. U svojoj alternativnoj stvarnosti on postaje “Don Quixote.” Vjeruje da ima opasnog neprijatelja kojeg on naziva “Čarobnjak.” U njegovim pustolovinama uvijek ga prati njegov vjerni debeljuškasti štitonoša Sancho Panza. Na primjer, Don Quixote misli da se Čarobnjak prerušio u vjetrenjaču i spreman je boriti se protiv nje. Don Quixote također ima nesvakidašnji dar – vidi dobro i lijepo u svemu oko sebe, i ničega se ne boji.

U priči je također važan još jedan lik – Aldonza Lorenzo. Svi osim Don Quixotea misle da je ona jedna bezvrijedna žena. No, njemu je ona Dulcinea del Toboso, najljepša djevojka koja je ikada postojala. U njoj vidi ljepotu, dostojanstvo, vrijednost, snagu. Način na koji gleda na nju s vremenom mijenja način na koji ona vidi samu sebe.

Tijekom filma Don Quixote se susreće s mnogim izazovima, iznenađenjima i nevoljama, no ništa ga ne uspije povući na dno te unatoč svim problemima ostaje nepokolebljiv i ustrajan.

U jednoj od posljednjih scena, Don Quixote sreće Čarobnjaka i ovaj izvlači novi trik iz svog rukava. Suočava se s Don Quixoteom kao Vitez ogledala, sa svojom malom vojskom. Svaki od njegovih vitezova drži ogledalo u ruci. Opkolivši Don Quixotea okreću svoja ogledala prema njemu. “Pogledaj u ogledala,” rekoše mu, više puta. Don Quixote nema izbora nego gledati u ogledala i nakon samo nekoliko trenutaka doživljava slom. Na kraju je gledavši u sebe, doživio slom.

To se i meni događa. Snažno se mogu boriti za druge, riješavati probleme, nadvladavati divove, i suočiti se s velikim izazovima. Sve je u redu dok god usmjeravam pozornost prema van, no onog trena kada skrenem pogled na sebe i u sebe, počinjem gubiti snagu. Vidim svoje nedostatke, slabosti, greške i počnem se osjećati poraženo.

I apostol Pavao je isto to iskusio. Jedne su noći Petar i neki od Isusovih učenika bili zahvaćeni olujom dok su bili u lađici na Galilejskom moru.2  Njihova je brodica bila zapljuskivana velikim valovima kada su učenici opazili “duha” kako hoda po vodi. Počeli su vikati od straha, no ispostavilo se da je osoba koja je hodala po vodi bila Isus. “Ne bojte se. Ja sam, Isus!” reče im.

Petar, čovjek agresivne naravi reče mu: “Gospodine, ako si ti, reci mi da dođem k tebi po vodi!”

Isus reče: “Dođi!”

Čuvši Isusa Petar izađe iz brodice i počne hodati po vodi. Napravio je nekoliko koraka i sve je bilo u redu, dok god je držao pogled na Isusu, no ubrzo potom shvaća da hoda po vodi i uhvati ga panika. Uvidio je da je činio nemoguće i prestravio se. Pogledao je u vodu tj. skinuo je pogled s Isusa i počeo tonuti.

Izbezumljen poviče: “Gospodine, spasi me!”

Isus je ispružio svoju ruku i povukao Petra van iz vode. Potom ga blago ukori: “Zašto si počeo sumnjati?” Popeše se na brodicu i vidješe kako se more oko njih smiruje.

Petar je hodao po vodi dok god je držao svoj pogled prikovan na Isusa. Kad je pak skrenuo pogled na valove i svoje nesposobnosti, počeo je tonuti. Uvidio je da je ludost hodati po vodi i prestrašio se. Prekrasan dio te priče je da je Isus bio tamo, pored njega, da ga podigne.

Isus nam je obećao da će biti jak, kada smo mi slabi. Kada smo nesposobni, On je sposoban. Kada gledamo u ogledalo usredotočujemo se samo na sebe. I to može biti naš kraj kao što je to bilo i s Don Quixoteom. No, uvijek možemo podignuti svoj pogled. Isus je uvijek pored nas da nadoknadi naše nedostatke.

Zaključila sam da se moram odmah umiriti kada se ovako osjećam i zamoliti Isusa za Njegovu snagu. Obično ne dobivam nalet energije nego snagu za taj trenutak, ni manje ni više.

Don Quixote je izgubio onog trenutka kada je počeo gledati u svoju vlastitu refleksiju, u sebe. I sama tonem čim postanem introspektivna i zadubim se u samu sebe. Isto mi se događa kada guram stvari okolo bez Isusove pomoći. No, naučila da mogu izbjeći taj neugodni slom tako da se jednostavno obratim Njemu za pomoć. Naučila sam da nisam sama i da nije uvijek samo do mene i mojih sposobnosti. Isus je uvijek tu, pored mene. I hvala Mu na tome!

  1. Dale Wasserman, Produzioni Europee Associates, 1972
  2. Evanđelje po Mateju 14:22–34.