Jednog dana, kada sam imala devet godina, stariji brat i ja otišli smo na plivanje. Nisam baš bila dobra plivačica i mogla sam tek malo plivati, psećim stilom i plutati tj. održavati se na vodi. Moj stariji brat je pak bio odličan plivač i roditelji su ga poslali sa mnom kako bi pazio na mene. Tog smo se jutra malo sporječkali oko nečega, ne sjećam se više o čemu se radilo i nije mi bilo drago da su roditelji inzistirali da ide sa mnom. Ja sam pak bila odlučna u tome da otplivam koji krug sama.
Krenula sam iz plićeg djela bazena i plutala sam neko vrijeme. Odjednom sam “osjetila” da sam vjerojatno već blizu drugog kraja bazena te sam se počela bojati da ću udariti glavom u zid. Okrenula sam se. Istina je pak bila da sam prešla tek ¾ bazena, no više nisam mogla dodirnuti dno. Uspaničila sam se i počela mlatarati rukama čime sam samo unijela više vode u nos i usta. I dok sam grcala i očajno se borila, osjetila sam dvije snažne ruke kako me obuhvataju oko struka i dižu iz vode.
“Jesi li u redu?” upitao me brat. Promrmljala sam nešto izbacujući vodu iz sebe. Bilo me je sram i očekivala sam bukvicu. No, brat je samo strpljivo čekao dok se nisam smirila, a potom me je odveo kući.
Moram spomenuti da moj stariji brat i ja nismo baš bili bliski. Svađali bismo se oko najmanjih sitnica, kao tko će dobiti deblju krišku kruha za doručak i sličnih stvari. No taj je dan, dan kada me je spasio na vidjelo izašla snaga bratske ljubavi. Unatoč svim našim razlikama, kada sam ga najviše trebala, bio je uz mene.
Isus je naš veliki duhovni brat i uvijek je uz nas. Spoznala sam da me Isus voli čak i kada mu okrenem leđa, zbog ponosa i tvrdoglavosti, te negodujem zbog načina na koji djeluje u mom životu. Nikad ne dopušta da moji oholi izgovori o neovisnosti stanu između nas te me bezuvjetno tješi i štiti tijekom nevoljnih vremena.