Svakog Božića zamišljam tri mudraca kako prelaze pustinju očiju uprtih u onu tajanstvenu zvijezdu. Vidim ih kako danju prelaze vruće, pjeskovite pustinjske predjele, a noću se odmaraju uz logorsku vatru.  Zvjezdane su noći u pustinji neviđeno lijepe. Vidim ih kako sjede ispred svojih šatora i gledaju zadivljeno u nebo, u tu novu, nikad prije viđenu zvijezdu. Ta spoznaja zasigurno je izazvala potpunu zaprepaštenost kod njih.

Čuli su da Spasitelj dolazi. Proučavali su drevne knjige, i sada su čitali tu istu priču i na zvjezdanom nebu.

“Ovo je razlog našeg postojanja. Moramo slijediti.”

I krenuli su naprijed u vjeri. Naposljetku su stigli do jaslica u kojima je ležalo novorođeno Dijete.

Pali su na koljena i poklonili mu se, šapćući: “Ovo je Kralj svih kraljeva.”

To me podsjeća na moje traganje.

Nisam bio mudrac, ali sam opazio zvijezdu. Nije to bila neka naročito sjajna zvijezda koja je odjednom obasjala cijelo nebo moga života, no njena je svjetlost dodirnula moje srce. Doprijela je do same srži moje duše i uzburkala moj svijet.

Odakle dolazi ta svjetlost?

Zove me. Želi mi otkriti svoje tajne.

Ovo je moja sudbina. Moram je slijediti.

I jesam. Ostavio sam svoj svijet i krenuo u potragu za istinom. Nisam imao svoju devu da me nosi, no slijedio sam sjaj te zvijezde.

I jednog dana naišao sam na štalu.

Kiša je lijevala toga dana kao iz kabla. Zastao sam ispod nadstrešnice nekakve trgovine.

“Tražiš Boga, zar ne?” upitao je pronicljivo čovjek pored mene.

“Da. Gdje je On?”

Nasmiješio se. “On je tu upravo sada i želi biti Kralj tvoga srca, ako mu to samo dopustiš.”

Toga je dana zvijezda počela sjati u mome srcu.

Zvijezda koju su mudraci slijedili je nestala, no božićna zvijezda u mome srcu još uvijek blještavo sjaji.