Sretan Božić

Tamo gdje nema neprijatelja nema ni rata.

Nedavno sam ponovno pogledao film Christiana Cariona, Sretan Božić (2005.) koji govori o istinitom događaju koji se zbio na ratištu u Francuskoj tijekom Badnje večeri, 1914.

U jednoj od bitaka Prvog svijetskog rata bilo je umiješano 3000 vojnika sa škotske, francuske i njemačke strane. Na samu Badnju večer, Nijemci su

počeli pjevati “Tihu noć”. Škoti su im se pridružili sa svirkom gajdi i uskoro su sve tri strane skladno pjevale, iako su bili u rovovima stotinjak metara udaljenim jedni od drugih. Zamislite ih kako pjevaju zajedno, svaki na svom jeziku, u rovovima iz kojih su nedavno pucali jedan na drugoga. Koja oprečnost!

“Nagovoreni” na mir toplinom ove opće poznate pjesme, zaraćene su se strane odvažile, izašle iz svojih rovova i pristale na neslužbeno primirje. Na nekim je mjestima duž prve borbene linije božićno primirje trajalo punih deset dana. Neprijatelji su izmjenjivali slike, adrese, čokolade, šampanjac i druge sitnice. Spoznali su da su imali mnogo više zajedničkog nego što su to isprva mislili, uključujući i mačku koja je lutala od strane do strane stvarajući posvuda prijatelje, tako da su je obje strane smatrale svojom maskotom.

Vojnici su se trudili komunicirati suparničkim jezikom. Njemački komandant, Horstmayer rekao je francuskom pukovniku Audebertu: “Kada osvojimo Pariz, svemu će doći kraj. Tada me možete pozvati kod sebe na piće!” Na što mu je ovaj uzvratio “Ne morate osvojiti Pariz kako biste došli kod mene na piće”.

Sklopljeno je prijateljstvo između zaraćenih strana, prijateljstvo koje

je otišlo dalje od običnih prijaznosti. Jutro nakon što je božićno primirje završilo obavijestili su jedni druge kada će početi artiljerijska paljba. Osjećaj novo stečenog prijateljstva bio je toliko jak da su štitili jedni druge, a neki su čak čuvali vojnike sa druge strane u svojim rovovima.

Što je doprinijelo ovoj čudesnoj promjeni? Sve je naime započelo s ljubavlju prema omiljenoj božićnoj pjesmi.

Ovaj nas događaj podsjeća da za rat postoji lijek. Prestanimo demonizirati naše neprijatelje i naučimo se voljeti ih kao što nas je Isus savjetovao.1 Neki bi rekli da je to puno lakše reći nego učiniti i u pravu su. No, to ne znači da je i nemoguće. Moramo prevazići razlike kao što su rasa, boja kože i vjeroispovijest i shvatiti da svi imamo potrebu za ljubavlju – da volimo i budemo voljeni. Kada bi se svatko od nas potrudio upoznati druge, koji naizgled imaju malo sličnosti s nama, vjerojatno bismo kao i vojnici na ratištu u ovoj priči spoznali da imamo puno više zajedničkog nego što to na prvi pogled izgleda.

Uzmemo li u obzir da je Prvi svjetski rat trajao još tri godine nakon ovog događaja te da je u njemu poginulo oko 20 milijuna ljudi i da su od tada vođeni mnogi drugi ratovi u kojima su nebrojni izgubili svoje živote, možemo zaključiti da je gesta prijateljstva i dobre volje iskazana one davne Badnje večeri bila uzaludna. Učesnici su bili strogo kažnjeni, a njihovi su nadležni, nastojeći spriječiti ponavljanje tog događaja naredili povećano bombardiranje neprijateljskih položaja sljedećeg Božića. Unatoč tome, ova priča o miru u sredini rata živi i dalje i nastavlja rušiti barijere koje pretvaraju potencijalne prijatelje u neprijatelje. Na kraju krajeva ova i slične priče svjedoče o sili Božje ljubavi, koja je zapravo sama srž Božića.

  1. Evanđelje po Mateju 5:44.