Dugačke diskusije o mogućim promjenama obavile su našu budućnost neizvjesnošću koja je iz dana u dan izgledala sve veća i veća. Nekoliko godina ranije, sa suprugom i nekolicinom prijatelja osnovala sam humanitarnu organizaciju čiji je cilj bio pomoći ljudima bivše Jugoslavije prebroditi teške posljedice građanskog rata.
Od prvog nam je dana postalo jasno da to nimalo neće biti lak zadatak no bili smo ohrabreni odazivom volontera koji su nam se pridružili i prigodama u kojima smo uspjeli pružiti pomoć i ohrabriti i nasmijati djecu u različitim prognaničkim naseljima. Pošto su se naši prijatelji i nevladine udruge s kojima smo do tada surađivali odlučili preseliti, počeli smo razmišljati da je možda vrijeme da i sami okrenemo novi list u našem životu i počnemo s nečim drugim. Ta me je misao rastužila i osjećala sam se nekako poraženom.
“Ajmo se malo prošetati pored rijeke!” reče mi suprug jednog dana. Baš mi je trebala pauza pa sam prihvatila njegov prijedlog. Nije to baš bila neka rijeka nego mali potočić koji je veselo žuborio između obližnjih brežuljaka.
Puno je kišilo u zadnje vrijeme i sunce kao da uopće nije izlazilo. Sitna, vlažna maglica obavijala je grmlje i drveće. Hodajući sumornim, blatnjavim putem osjećala sam kao da vrijeme izražava moje osjećaje. Ne bi nam bilo prvi put da završimo jedno poglavlje u našoj životnoj knjizi i krenemo dalje, no ovaj put nešto nije štimalo. Nešto mi je govorilo da trebamo ustrajati iako je to bilo nelogično i sve okolnosti govorile su nam nešto sasvim suprotno.
Počeli smo razgovarati i procjenjivati prednosti i nedostatke potencijalnih odluka, no ništa nije ukazivalo na očigledno ispravnu odluku i što smo više pričali postajali smo sve zbunjeniji. Potom smo zastali, sjeli na neko kamenje i otvorili svoja srca našem dragom Tvorcu. Zanimalo nas je što On misli o novonastaloj situaciji. Ohrabrio nas je osjećajem da toj epizodi još nije došao kraj i da će nam se mnoge lijepe stvari dogoditi u budućnosti te da će nam se pridružiti toliko volontera da ih nećemo imati gdje smjestiti.
Danas, četrnaest godina kasnije, još uvijek smo ovdje i prošli smo mjesec službeno otvorili novi centar za stručno osposobljavanje volontera. Bog je ispunio svoje obećanje.
Kako bi sve bilo drugačije da se onoga davnoga dana nismo odlučili prošetati pored rijeke, daleko od stresnih životnih situacija. Kako bi se sve drugačije odigralo da nismo uprli pogled u Gospodina i vidjeli situaciju iz Njegove perspektive, iznad oblaka gdje sunce uvijek sija.