Prošle nedjelje sam gledala neki intervju u kojem je jedan od gostiju dobio pitanje: “Koja je najveća potreba koju svijet danas ima?” Ne oklijevajući odgovorio je: “Empatija. Svijet treba više empatije.”

Da sam bila tamo mislim da bih se odmah ubacila i bez razmišljala rekla da je svijetu potrebna ljubav. No, svidio mi se njegov odgovor. Bilo je određenije reći da svijetu treba više empatije.

Empatija je hodanje u tuđim cipelama. Empatija je kada ne donosite preuranjene zaključke te ostavljate mogućnost da je druga osoba možda u pravu. Empatija je shvaćanje da svako ima svoju priču. Empatija pomaže da slušamo više, a savjetujemo manje, i želimo razumijeti radije nego osuđivati.

Potom sam se sjetila svoje prijateljice Judy. Prvi puta sam je srela u susjedstvu. Pokušala sam uspostaviti kontakt s njom, no ona baš nije bila prijateljski raspoložena, a ponekad čak ne bi niti otpozdravila. Nakon nekoliko mjeseci konačno se odlučila porazgovarati sa mnom. Objasnila mi je da ima ozbiljne probleme s leđima, te da joj svaki korak nanosi veliku bol tako da je jedva govorila. Nakon operacije i uspješnog oporavka postale smo dobre prijateljice. Od nje sam naučila da ne donosim preuranjene zaključke o ljudima i da ne osuđujem druge. Ljudi se često suočavaju sa svakojakim problemima. Judy me je naučila dobru lekciju o empatiji.

Mnogi danas komentiraju brzo i bez razmišljanja i donose nagle zaključke o situacijama, ponekad samo nakon površnog čitanja na Internetu. Svijet treba više empatije. Često osuđujemo druge i govorimo loše stvari o njima umjesto da odvojimo vrijeme i pokušamo ih razumijeti. Trebamo empatiju. Kada dozvolimo strahovima da izgrade zidove između nas, trebamo empatiju. Želimo li dopustiti Isusu da ima više nadzora nad našim životom i mislima, trebamo više empatije.