Mi djeca smo oduvijek željeli pravo božićno drvce – visoko i bogato ukrašeno, kao što su mnoge druge obitelji imale. Na sebi bi imalo svjetla koja su “pjevala”, srebrne pahuljice i staklenu kuglicu koja bi krasila sam njegov vrh. I naravno, ispod drvca ležalo bi pregršt prekrasnih darova.

Još je jedan prosinac došao, a naša je dnevna soba ponovno zjapila prazna. Novi božićni ukrasi bili su preskupi za mnogočlanu misionarsku obitelj kao što je bila naša, pa je mama izvukla kutije sa starim ukrasima i ulaštila ih dok nisu izgledali kao novi. Potom je od svjetlucavog, crvenog papira počela praviti “čarape” u koje se po običaju stavljaju pokloni. Moje mlađe sestrice su pomagale s rezanjem i lijepljenjem. Dvanaest čarapa za dvanaestero djece, uskoro su visjele na ogradi stepenica. Dvojica braće uspjelo je “oživjeti” stare lampice i objesiti ih na verandu.

Da bismo dočarali Isusovo rođenje, od gline smo napravili male figurice, koje smo potom ispekli i obojili. Netko nam je dao garnituru od tri anđela koji su jako lijepo izgledali zajedno. No, u žarkoj dječjoj želji da figuricama nađemo savršeno mjesto, što je dovelo do njihova beskrajnog premještanja, jedan je anđeo pao i izgubio glavu.

A onda je jedne večeri tata došao kući i oduševljeno rekao da je kupio božićno drvce. Znatiželjni i uzbuđeni, sakupili smo se u dnevnoj sobi da ga pomno razgledamo. Naše prvo božićno drvce!

“Nije li čudesno?” tata je uvijek bio oduševljen.

Zapravo, bio je to papirnati model zimzelenog drvca, visine pola metra.

“To je naše drvce???”

I dvanaestero lica postalo je kiselije nego ikada.

“Tako je tanko i „prozirno“”

“I pomalo čudno.”

“Tata, pa to nije pravo božićno drvce.”

“Naravno da je to pravo drvo, draga moja. Zar nije lijepo?”

Tata se nadao da će se njegov entuzijazam proširiti i na nas. “I pogledajte, kupio sam prikladnog jelena i uz malo pompe izvuče papirnatog jelena.”

To je bilo nalik mom ocu! Iako nije imao novaca za posebne potrebe, uvijek je nastojao pomoći onima koji su imali još manje tako da bi kupio nešto od njih. Kao kapelan državnih zatvora u Filipinima, sakupio je mnoge rukotvorine. Prošle je godine, na primjer, na našoj polici stajala izrezbarena ratna krstarica, sve dok je jednog dana moja braća nisu upotrijebila za borbu. Pretprošle godine nam je kuća bila puna flaša koje su u sebi imale minijaturne scene – kućice na štulama, ljude od šibica, palme na plažama.

Moja su braća skupljala novine i stare časopise za zatvorenike, a moja sestra i ja smo prodavali njihove prelijepe, ručno izrađene razglednice. Zarada bi išla njihovim obiteljima.

I sada je tu pred nama bilo – naše “pravo” božićno drvce.

“Mislim da ga možemo malo dotjerati”, predložila je jedna od mojih sestara. I tako smo ga postavili na telefonski stalak. Mama je izrezala ukrase od kartona – zvijezde, zvončiće i slatkiše. Svjetlucavo ljepilo dalo je drvcu poseban sjaj. Sjećam se da smo na njega objesili i par plastičnih golubova, prekrivenih bijelom mrežom koju sam našla na rasprodaji. Objesili smo i raznobojna svjetla koja su blještavo treperila iznad Marije, Josipa, bebe Isusa i dva i pol anđela.

Božić je došao na prag našeg skromnog, ali sretnog doma, Božić kojeg nikad neću zaboraviti. Ta je godina bila naročito teška za našu obitelj, ali jedna od onih koja je ostavila neizbrisiv trag u mojem sjećanju.

Nikada nismo kupili jelku, no dobili smo jednu koja je stvarno predstavljala našu obiteljsku ljubav. Naš dom nikad nije obilovao skupim ukrasima već je bio ispunjen smijehom sretne djece i melodijom smisaonih božićnih pjesama. Djed Božićnjak nikad nije bio dio naše obitelji, ali možete biti sigurni da smo “uhvatili” mamu kako ljubi tatu u blizini božićnog drvca. A što se tiče božićnih poklona – roditelji su nam dali darove koje niti jedna svota novaca ne može kupiti.

Kao obitelj proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno. Naši roditelji su nas podučili da je istinski smisao Božića davanje naših srca drugima i da bi ista, nesebična ljubav trebala označiti naše živote, ne samo na Božić, već tijekom cijele godine – baš kao pravi zimzelen.