Jednom sam pregledavala hrpu papira kad mi je odjednom mala kartica upala u oči. Stara slika, ništa naročito, ribarski čamac na mirnom plavom moru, sunčano nebo. Ne znam ni kako je dospjela tamo, no izmamila mi je osmijeh na lice podsjećajući me je na moju mladost i igranje na obali mora. Trčala bi bosonoga po plaži, osjećala pijesak ispod stopala, između nožnih prstiju, skupljala školjke i bacala kamenčiće s prijateljima iz susjedstva.
Odrasla sam u malom ribarskom selu na jugu Tajvana. Jednostavne kućice između kojih su vijugale uske uličice gurale su se na malom komadu zemlje koje je štrčalo u more kao poluotok. Na jednoj je strani bila luka, a na drugoj nepregledni ocean. Kao tinejdžerka živjela sam u maloj tavanskoj sobi. Kroz mali prozor vidjela bih svjetla luke u noći i ribarske brodove koji su se vraćali sa ulovom tijekom jutra.
Bili smo siromašni i život je bio vrlo jednostavan. Tada nisam znala koliko smo zapravo bili bogati stvarima koje su imale stvarnu, trajnu vrijednost. To sam spoznala mnogo kasnije kada sam kao volonterka počela raditi u Japanu. Stanovala sam u prenaseljenom i užurbanom gradu i trebalo mi je nekoliko sati s autom da stignem do oceana i udahnem svjež morski zrak ispunjen mirisom soli.
Jednoga je dana naša ekipa otišla u posjetu sirotištu. Tamo sam zapodjela razgovor s osamnaestogodišnjom djevojkom koja je tamo živjela. U jednom me je trenutku upitala kao iz vedra neba da li sam ikada bila na plaži. Rekla mi je da joj je životna želja bila igrati se na obali oceana, osjetiti pijesak pod stopalima dok joj morska voda zapljuskuje noge. Njeno me je maštanje dirnulo u srce i uz ispriku da moram na toalet izašla sam van skrivajući suze.
Ponekad sam se molila za ovo ili ono misleći da bi mi posjedovanje tih stvari olakšalo ili poboljšalo život. No, odgovor na moje molitve često je došao u spoznaji koliko sam zapravo blagoslovljena i koliko trebam biti zahvalna na onome što već imam.