Jednog sam dana razmišljao o uzorima u svom životu. Mnogo ih je i teško mi je nekog posebno izdvojiti. Tu su moji divni roditelji, zatim učitelji, a i mnogi drugi dobri ljudi diljem svijeta koji su se nesebično žrtvovali za dobro drugih.

A tu je i moj prijatelj Nilo. Upoznao sam ga na tržnici, prije nekoliko godina. Nilo je osoba s invaliditetom i teško se kreće. Nisam imao puno novaca pri sebi no skupio sam sve što sam imao i stavio u plastičnu čašu koju je držao pred sobom. Podigao je pogled i nagradio me s prekrasnim osmijehom.

“Hvala ti prijatelju!” Dojmio me se način na koji je to rekao. Njegove riječi su bile iskrene i tople. Osjećao sam se dobro.

Kada sam sljedeći puta otišao na tržnicu potražio sam ga. Bio je na istom mjestu. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli i opet se nasmiješio onim iskrenim toplim osmijehom.

“Prijatelju!” povikao je s druge strane ceste, mašući rukama.

Neko smo vrijeme proveli u razgovoru i kad god dođem na tržnicu, potražim ga.

“Što Nila čini drugačijim od ostalih koji sjede na cesti?” upitao sam jednom svoju ženu.

Malo smo razmislili i naposljetku zaključili: “Njegov osmijeh!” Bez obzira na sve poteškoće i nesposobnosti s kojima se morao suočavati svakog dana, Nilo nije depresivan i pun mržnje prema životu i svijetu oko sebe. Naprotiv, uvijek je nasmijan i vedar i s radošću me zove svojim prijateljem, čak i onda kada mu ne mogu ništa dati.

On je netko koga poštujem. Svakog se dana s osmijehom suočava sa životnim nevoljama i ide naprijed bez obzira na sve prepreke i poteškoće. Kada bismo svi mogli biti poput njega svijet bi bio vedrije mjesto za svakog od nas.