Jedna mala stvar, jedan osmijeh na bebinom licu promijenio je moj pogled na život.

Probudio se i pogledao me. Bila sam mu najvažnija osoba na svijetu. Uopće ga nije bilo briga što sam bila u pidžami čiji se gornji i donji dio nisu podudarali i što mi je kosa bila skroz raščupana. Jednostavno me je volio i volio je biti sa mnom. Savršenost mu nije bila važna jer je ljubav bila ta koja je svojim plaštom prekrila sve nepravilnosti. Trenuci kada sam ga držala u svom naručju i upijala te tračke ljubavi pojasnili su mi neke stvari o kojima sam nešto ranije razmišljala.

Uvijek mi je smetao nedostatak savršenstva u životu. Kada bi netko rekao ili uradio nešto što mi je išlo na živce, često bi u svojoj glavi premotavala te razgovore ili situacije. Zašto moraju postajati stvari kao svađe, bezobzirnosti, nepažnje, nepravde, pesimizam, omalovažavanje? Iako osobno želim da te stvari uopće ne postoje, svjesna sam da to nažalost nije moguće. Kada bismo se mi, ljudi samo mogli sabrati (tu naravno mislim i na sebe) život bi nam bio blažen kao u Raju. Mislila sam da je savršenstvo jedina stvar koja je mogla riješiti svu moju uzrujanost i napetost. No, s druge strane znala sam da je to nemoguće. Stvarnost je bila drugačija te mi je stoga trebalo neko drugo rješenje.

Što sam više razmišljala o tome, bilo mi je sve jasnije da sam zapravo željela da se cijeli svijet vrti oko mene – mojih želja, osjećaja, preferencija i prioriteta. Nešto se trebalo promijeniti i ovoga puta to “nešto” sam bila ja, bez obzira na mane drugih ljudi. No, kako? I prije sam se pokušala promijeniti, no nije išlo.

I dok sam tog jutra držala svoju bebu na um mi je pala misao. „Da li bi željela da se tvoja beba rodila savršena?“

Nakon malo razmišljanja shvatila sam da bih to najmanje željela. Da je moj sin bio u stanju hodati i trčati čim se rodio nikad ne bih mogla vidjeti izraz uzbuđenja i zadovoljstva na njegovom licu kada je napravio svoje prve samostalne korake. I nikad ne bih mogla uživati u držanju bebe i osjetiti kako je to kada netko u potpunosti ovisi o meni. Da je odmah po rođenju mogao govoriti propustila bih radost koju prva izgovorena riječ daje. Da je odmah znao sve što odrasli znaju nikad ne bih vidjela čudo na njegovom licu koje dolazi otkrivanjem nečeg novog i nikad ne bih iskusila ispunjenje koje osjeća učitelj kada prenosi svoje znanje na novo pokoljenje. Propustila bih toliko toga. Ne, njegovo nesavršenstvo je upravo to što ga čini savršenim. Moj je sinčić bio upravo onakav kakav je i trebao biti.        

U čemu se onda njegova nesavršenost razlikovala od nesavršenosti drugih ljudi oko mene? upitala sam se.
Ljubav.

Da, to je bilo to. To je ono što mi je nedostajalo. Trebala mi je ljubav da se hrabro suočim s problemima koji po mom mišljenju uopće nisu trebali postojati.

Odjednom sam shvatila koliko bih toga propustila kada bismo svi bili savršeni, od početka do kraja. Propustila bih nepredvidljivost života koja sa sobom nosi uzbuđenje; radost opraštanja i primanja oprosta, duboka prijateljstva koja se sklapaju tijekom teških vremena i vrline koje osoba poprima tijekom tih razdoblja.

Negative misli u negativnoj situaciji nikad ne mogu donijeti pozitivna rješenja. Čvrsto sam odlučila potražiti i pronaći nove mogućnosti koje se skrivaju iza maske nesavršenosti.

Kada nešto kasnije tijekom dana moja beba nije mogla zaspati odlučila sam iskoristiti tu situaciju i staviti u praksu ono što sam naučila. Umjesto da slijedim svoje planove i ideje odlučila sam staviti sve na stranu i provesti vrijeme sa svojim suprugom i sinom. Smijali smo se s njim i pjevali mu pjesmice. Bilo je to savršeno spontano vrijeme u kojem nikada ne bismo mogli uživati da je sve bilo “savršeno” toga dana.

Svaka situacija s kojom se suočimo, svaka osoba koju sretnemo može uljepšati naše živote i učiniti ih uzbudljivima, ako samo vidimo malo “dalje od svog nosa”. Nedaće, gubici, povrede, nedostaci mogu biti pokazatelji u traganju za pravim blagom, vrata koja vode u tajni trezor u kojem se nalaze prekrasne Božje dragocjenosti. “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svaki koji moli, prima; tko traži, i tko kuca, otvara mu se.” (Evanđelje po Mateju 7:7,8)