Znameniti britanski pisac Gilbert Keith Chesterton napisao je niz priča o lokalnom svećeniku, Ocu Brownu. Velečasni Brown je bio skroman i ponizan čovjek koji je oslanjajući se na intuiciju i psihologiju rješavao zločine dok je cijelo vrijeme suosjećao i pokazivao razumijevanje prema okrivljenima.
U jednoj je epizodi Otac Brown savjetovao čovjeka koji se popeo na vrh crkvenog tornja. Rekao mu je: “Znaš, opasno je kada se pojedinac popne na visoki položaj. Čak i molitva na velikoj visini može biti opasna. Dobar čovjek koji ima visoko mišljenje o samome sebi počinje uskoro omalovažavati druge i kritizirati ih. Potom ih počinje verbalno ponižavati, a nakon toga neki ne prezaju niti od kriminalnog ponašanja i nasilja. No, poniznost je majka velikana, i velike se stvari mogu vidjeti dolje u dolini, u vlastitoj niši.” 1 Potom mu Otac Brown obećaje da nikome neće odati tajne koje zna o njemu, no zauzvrat od njega traži da se iskreno pokaje i preda.
Otac Brown je predstavljen u seriji kao čovjek koji je zadovoljan svojim skromnim mjestom pod suncem, te nastoji biti koristan član društva. Ne posjeduje automobil, no osmijeh ne skida dok se unaokolo vozi biciklom. Ne osvrće se na uvrede drugih ljudi i često samo uzvraća jednostavnim komplimentom ili pak podsjeća ljude kako bi trebali biti zahvalni, na ovome ili onome. Otac Brown jednostavno ide naprijed i svakodnevno čini ono što vjeruje da bi trebao činiti.
Njegova pronicljivost u rješavanju zločina razvija se pomoću njegove omiljene zabave – čitanjem tajnih ubistava. Drugi su ga pokušavali uvjeriti da se drži svog posla, onoga što bi svećenik zapravo trebao raditi. Trudio se obavljati svoje dužnosti no negdje u dubini svoje duše osjećao je da se mora baviti i ozbiljnim poslom kao što je rješavanje zločina. Njegova je strast prerasla u dio njegovog zanimanja, njegovu nišu, omogućujući mu da ispravi neke od nepravdi na koje je naišao. Mjesni inspektor ne voli da mu se svećenik mješa u istrage. Otac Brown pak ne prihvaća nikakve zasluge za rješavanje zamršenih slučajeva i neprestano dokazuje, svojim radom da je jednostavno nezamjenjiv.
Bog je svakome od nas namjenio posebno mjesto. U vidu je imao i životnu svrhu. Možda bismo pronašli dublji smisao u životu kada bismo naučili istinski vrednovati ono što imamo te dati sve od sebe, bez obzira gdje se u tom trenutku nalazili.
Nema ničeg lošeg u nastojanju da budemo što bolji u nečemu, cijenjeni i prepoznati, no ako smo nezadovoljni vlastitim mjestom u životu te počnemo žudjeti za naizgled nečim boljim, obeshrabrit ćemo se i izgubiti volju. Naravno da postoje ljudi koji se osjećaju ispunjeno i korisno, te su zbog toga prominentni članovi društva, no velika većina nas ispunjava mjesto u životu koje spada u kategoriju običnosti ili svakodnevnosti. Unatoč tome svatko od nas ima važne, možda ne toliko očigledne vrline koje se mogu razvijati u trenutačnim okolnostima. I kada prihvatimo svoju situaciju i damo sve od sebe, počet ćemo razvijati te skrivene ili uspavane talente, a s vremenom ćemo s njima moći pomoći i drugima. Zauzvrat će nas to pak duševno zadovoljiti i ispuniti.
Neki od malena točno znaju što žele činiti i što žele biti. No, većina to tek treba otkriti, odabrati zanimanje i početi korak po korak. Istovremeno pak moraju učiti i peći svoj zanat. Pritisak prijatelja i kolega, svjetska kultura i ljudski mozak često nam govore da podcjenjujemo svoje mjesto pod suncem ako je ono naizgled sasvim obično ili svakodnevno, ništa posebno. Ali niti jedno mjesto zapravo nije obično ako se radi o mjestu koje je Bog odredio za nas, i gdje, po Njegovom trebamo razvijati naše jedinstvene talente. 2
U Bibliji možemo naći pregršt primjera ljudi koji su se uzdigli iz nepoznanosti i običnosti te postali ključni igrači, na primjer Naamanova sluškinja koja je rekla svom gospodaru gdje može naći lijek za svoju gubu, 3 i dječak koji je Isusu dao svoj ručak kojeg je potom Isus umnožio te njime nahranio pet tisuća ljudi. 4
Možda nam naše mjesto pod suncem ne donosi unosni prihod niti nas stavlja u centar pozornosti, pod svjetla kazališnih reflektora. No, to naše mjesto postaje posebno i u potpunosti nas ispunjava kada stavimo načelne vrijednosti na prvo mjesto – volimo Boga sa svim srcem, svom dušom, svim razumom i svom snagom i svog bližnjeg kao samoga sebe. 5 Prihvatimo svoje mjesto koje nam je Bog odredio tijekom ovozemaljskog života. Naučimo i poboljšajmo sve što možemo kao što je to Otac Brown činio.