Jednom sam pročitao nekoliko savjeta o tome kako se bolje slagati s okolinom:
- Budite srdačni
- Smiješite se
- Obraćajte se ljudima po imenu
- Budite prijatelj i uvijek nastojite pomoći drugima
- Komunicirajte otvoreno
- Pokažite da vam je stalo do drugih
- Velikodušno hvalite, ohrabrujte i pokazujte zahvalnost
- Budite obazrivi prema osjećajima drugih
- Klonite se prepirki
- Budite korisni
Dobri savjeti, pomislio sam odlučivši ih isprobati u svakodnevnom životu. Tada nisam ni sanjao da ću već sljedećeg dana biti stavljen na kušnju i to na jedan doista neočekivani način.
Moja se žena naljutila na mene što joj nisam pomogao odnijeti košaru s rubljem na tavan. U našoj kući treba preći mnogo stepenica da se dođe do vrha i nositi košaru punu mokrog rublja nije nimalo lako.
Pokušao sam joj objasniti da nisam znao da joj treba pomoć, no ona je to protumačila da se ja samo pokušavam izvući te da joj zapravo nisam ni želio pomoći. Potpuno nepošteno s njene strane! Bio sam ljut i iako sam nastojao da se prisjetim savjeta kako se slagati s drugima sjetio sam je jedino savjeta pod brojem 9 “Klonite se prepirki” no za to je već bilo prekasno.
Prisjetio sam se da kad god bi se Julije Cezar naljutio ponovio bi u sebi cijelu abecedu prije nego bi progovorio, no meni je trebalo malo više vremena kako ne bih rekao nešto prenaglo. Tada sam se sjetio poeme: “Pusti, neka prođe.”
Nakon nekog vremena oboje smo se smirili i zakopali ratne sjekire. Ispričao sam se jednim malim poklonom i poljupcem i uskoro je incident s košarom za rublje pao u zaborav. Sad kad je ovaj događaj izašao na vidjelo možete biti sigurni da ću sljedeći put kad se bude pralo rublje sigurno prakticirati savjet broj 10 – Budite korisni.
[divider icon=”ellipsis-horizontal” none”]
Pusti, neka prođe
Istinski veliki ljudi,
ne odgovaraju na svaku riječ;
na neljubaznu opasku, zajedljivu primjedbu
na riječi koje peku i bole.
Preveliki su da ih čuju
i jednostavno ih zanemaruju,
i s osmjehom na licu,
samo odmahnu rukom i nastave dalje.
Naučili su da je bolje nasmiješiti se,
i pustiti, neka prođe
prijatelju moj.
—Virginia Brandt Berg (1886.–1968.)