U djetinjstvu sam imala lijeno oko i zamagljen vid te sam zbog toga već od svoje sedme godine morala nositi naočale. Da mi se kratkovidnost ne bi pogoršala bila sam prinuđena čitati jedino sjedeći za dobro osvjetljenim stolom i uz pravilno držanje, a navečer primjerice nisam uopće mogla čitati. Ograničeno je bilo i gledanje televizije ili filmova kao i drugi hobiji pri kojima sam morala naprezati svoje oči kao slikanje, šivanje, heklanje, pletenje itd.
Gledala sam drugu djecu kako bezbrižno leže na kauču i uživaju u čitanju knjige, ili kako satima gledaju crtiće i pitala se zašto sam ja morala biti drugačija. Svi su bez razmišljanja upotrebljavali svoje vizualne osjećaje, a ja to pak nisam mogla.
Pored osjećaja izoliranosti morala sam svakog tjedna ići na preglede. Pohađala sam vizualne terapije od svoje osme do osamnaeste godine. Vid mi je slabio te sam redovito morala mijenjati dioptriju. Svako novo slabljenje vida predstavljao je i novi razlog za brigu i nova odricanja. Ljutila sam se na činjenicu da je moj život ovisio o promjenjivosti moje kratkovidnosti, nevidljivom procesu koji se događao unutar mene i zbog kojeg se moje stanje pogoršavalo unatoč svem trudu.
Jednom kada sam prestala rasti moja se kratkovidnost stabilizirala. Sada ne trebam više ići svakog tjedna na vizualnu terapiju već samo nekoliko puta godišnje na preglede. Borbe s kojima smo se roditelji i ja suočavali naučile su me da budem zahvalna što uopće mogu vidjeti. Svaki pregled je potvrđivao stabilnost mog vida što me je ispunjavalo dubokom zahvalnošću. S vremenom sam počela čitati i slikati, naravno još uvijek sam morala biti oprezna i paziti da ne pretjeram. Cijenila sam svaki trenutak tih aktivnosti. Moj slabi vid donio je nemir i frustracije u moj život koje mnogi nisu iskusili, no te su me slabe oči naučile da na one stvari koje mnogi ljudi često uzimaju zdravo za gotovo gledam sa zahvalnošću.