Dublji smisao

U djetinjstvu sam bila usamljena, povučena i zatvorena i nikad nisam imala bliskog prijatelja. Željela sam upoznati osobu s kojom bih mogla sve podijeliti i koja bi mi povjerila svoje najdublje osjećaje i tajne. Željela sam prijateljstvo u kojem bih bila prihvaćena i shvaćena, u kojem se ne bih trebala pretvarati, u kojem bih mogla biti ja, no s vremenom sam se počela pitati da li takvo prijateljstvo postoji samo u knjigama.

U svojoj četrnaestoj godini upoznala sam Stephanie. Od prvog dana činilo mi se da je poznajem cijelog svog života. Povjeravale smo se jedna drugoj i s njom mi je bilo jako lijepo te nisam uopće osjećala uobičajenu uznemirenost.

Zanimale su nas iste stvari i slagale smo se u svemu. Naše su se obitelji šalile da imamo jedan mozak jer bismo često završavale jedna drugoj rečenice.

Onda sam jednog dana odlučila slijediti svoje srce i priključiti se volonterskoj udruzi u drugoj zemlji. Znala sam da će mi Stephanie nedostajati i to puno, puno nedostajati. No, također sam znala da ćemo biti u kontaktu jer na kraju krajeva takav se prijatelj ne sreće svakog dana. Izmijenile smo više pisama. Za rođendan mi je poslala sliku na kojoj su bila dva vuka i orao i dugo pismo u kojem mi je opisala sve što se događa s njom kao i svoje planove za budućnost.

Nikad više nisam dobila pismo od nje.

Nakon tjedan dana umjesto novog pisma zazvonio je telefon. Stephanie je udario jureći kamion dok je sa svojim dečkom vozila bicikl planinskom stazom. Preminula je samo nekoliko sati nakon nesreće.

Ostala sam bez riječi. Sve mi se zamaglilo ispred očiju. Nisam mogla disati i srušila sam se u obližnju fotelju. Plakala sam kao kišna godina. Kako je mogla umrijeti? Zašto Stephanie? Bila je tako mlada. Imala je toliko snova i željela je svim srcem uljepšati svijet. Bila je predodređena za velike stvari. Željela se udati i imati djecu i bila je moja najbolja prijateljica. Između jecaja koji su izvirali iz dubine moje duše tako da mi se činilo kako mi se srce raspada, upitala sam Boga: “Zašto?”

Odjednom sam osjetila nešto…nešto više od misli, nešto više od osjećaja. Duboku tugu i očaj odjednom je zamijenio osjećaj lakoće i radosti.

A onda mi dođe misao. Kada bi samo znala kako je ovdje! Osjetila sam da Stephanie sjedi pored mene. Sve je to trajalo samo jedan trenutak, no i to je bilo dovoljno. Znala sam da me želi utješiti i reći mi da je sve u redu s njom. Znala sam da je na boljem mjestu, prekrasnom mjestu punom svjetlosti i života, ljepšem od svega što sam mogla zamisliti. I znala sam da ću je ponovno vidjeti.

Ostala sam pod neizbrisivim dojmom da svaki život ima dublji smisao nego što ću ja to ikada razumjeti. Život moje najbolje prijateljice imao je čudesan značaj i postojao je smisao čak i u njenoj smrti. Iako to sada ne mogu razumjeti vjerujem da ću to jednog dana doista biti u stanju.

Toga će dana svaka suza koja zamagli naš pogled biti izbrisana, toga dana kada ćemo se sresti s Isusom oči u oči. Toga ćemo dana ponovno biti ujedinjeni s onima koje smo voljeli i koje smo izgubili na neko vrijeme. I taj će dan zauvijek trajati.