Društvenost

“Izvolite, kako vam mogu pomoći?” upitala me niska, tamnokosa medicinska sestra dok sam pijuckala čaj u čekaonici i čitala knjigu koju sam ponijela sa sobom da ubijem vrijeme dok čekam.

“Hvala, došla sam posjetiti svog nećaka,” odgovorila sam joj s osmijehom “no sada spava, pa čekam da se probudi.”

“Oh, baš lijepo da ste došli. Sigurno će mu biti drago. Ipak je on još uvijek dijete,” rekla je majčinskim tonom. Iako je moj nećak bio stariji tinejdžer i skoro za dvije glave viši od mene još uvijek se sjećam njegovih bucmastih obraza i debelih nožica dok sam ga držala u naručju kao tromjesečnu bebu.

Ispred vrata njegove sobe medicinska sestra mi je ljubazno objasnila kako da obučem ogrtač od plastike. Imala je samo riječi hvale za mog sestrića. “Zabrinuti smo za njega. Znate, ima dana kada mu nitko ne dolazi.” Šutke sam kimnula glavom iako sam znala da ga nismo mogli obići kad god smo htjeli. Naime, zbog kemoterapije koju je primao bio je u karanteni i posjete su bile ograničene.

Nešto kasnije moj se nećak probudio i tijekom srdačnog razgovora dao mi je broj svog mobitela i rekao mi kako bi volio da ga što više ljudi nazove. Svaka je isprika u tom trenutku pala u vodu. Koliko je stvarno teško podignuti telefon i nazvati nekoga?

Kao dijete bila sam boležljiva, a niti kasnije zdravlje me nije baš najbolje služilo. Sjećam se kako sam morala ležati u krevetu dok su moja otpornija i jača braća i sestre trčali vani i uživali u svježem zraku i suncu, vožnji biciklima i druženju s prijateljima. Teško sam se nosila s razočaranjem što mi tijelo nije pravilno funkcioniralo i svaka mi je posjeta puno značila. Vrlo dobro sam upoznala osjećaje osamljenosti i izoliranosti no sada kada sam bila zdrava uhvatila sam se kako nalazim isprike. “Ne poznajem ga dovoljno.” “Vjerojatno misli da sam staromodna.” “Zašto bi uopće želio razgovarati sa svojom tetkom?”

U današnjem suvremenom svijetu život nam nameće poprilično brz tempo. Trudimo se uskladiti posao i skrb o djeci, kućanske poslove i brigu o kućnim ljubimcima i milijun drugih svakodnevnih sitnica. Živimo u vremenu velikih izazova i zahtjeva. No kada jednog dana sretnemo Isusa neće nam reći: “Bili ste zauzeti no još uvijek ste uspjeli naći vremena za zanimljivu novelu ili za njegu svojih noktiju. Čestitam!” Osobno nam je dao spisak prioriteta prije dvije tisuće godina kada je rekao: “Bio sam gladan, žedan, stranac, gol, bolestan, u tamnici i brinuli ste se za mene.” (Pogledajte Evanđelje po Mateju 25:34-40). Sitne, tričave stvari blijede u usporedbi s ovim pojašnjenjem.