Badnja večer. Trudila sam se što prije završiti posao kako bih mogla ranije napustiti radno mjesto i pripremiti stvari kod kuće. Iz misli me prenula zvonjava telefona. Podigla sam slušalicu i pomalo nervozno rekla: “Da, tko je tamo?”
“Sretan Božić, Lilia!” začuh veseli ženski glas s druge strane žice. Čudan naglasak, pomislih.
“Cecilija?” zapitah. “Jesi li to ti? Sretan Božić i tebi! Kako si?” Nakon kratkog ćaskanja, Cecilija mi je rekla da radi noćnu smjenu, u bolnici u kojoj smo se prvi puta srele. Bila je viša primalja, a pored toga i samica pa je te Badnje večeri bila u službi. Uobičajeno bi putovala na jug kako bi provela Božić sa svojom obitelji i prisustvovala svetoj misi u maloj, seoskoj crkvi. Zvučala je potišteno i razočarano.
Upoznale smo se prilikom jednog porođaja. Bila sam naime zagovornik prirodnog poroda te sam često pomagala babicama. Ostale smo u vezi, a nekoliko puta sam je i posjetila i tijekom tih posjeta zbližile smo se i postale dobre prijateljice.
Cecilija se nikad nije udavala no odgojila je djecu svojeg mlađeg brata koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći prije jedno dvadesetak godina. Kada su djeca odrasla, otišla su i Cecilija je ostala živjeti sama.
Osjetila sam da je moram vidjeti te sam joj rekla da je želim posjetiti. Čula sam u glasu da ju je to obradovalo. Rekla mi da se ne brinem ako ne budem mogla doći jer na kraju krajeva bješe Badnjak i vrijeme za obitelj.
Kada su gosti došli “zaboravila” sam Ceciliju. Uživala sam u društvu svojih najbližih, pjevala božićne pjesme, pijuckala vruću čokoladu i sladila se ukusnim božićnim poslasticama. Bližila se ponoć kada sam se iznenada sjetila obećanja kojeg sam joj dala. U tom smo trenutku pjevali “He Only Left Heaven for Love That Night,” (Napustio je Nebo zbog ljubavi te noći). Riječi pjesme ganule su me do srca. Uvidjela sam da sam se oglušila na vapaj jedne usamljene duše i ostala uživati u svom “raju”.
Brzo sam napunila termosicu s vrućom čokoladom, zamotala nekoliko kolača u crvenu božićnu salvetu i napravila čestitku s porukom zahvalnosti za dugogodišnji trud i ljubav koju je Cecilija pružila ženama koje su se porodile u njenoj bolnici. Potom sam našla jednu lijepu ukrasnu božićnu svijeću koju sam joj odlučila pokloniti, uzela kutiju šibica i uputila se prema bolnici. Bližila se ponoć.
U bolnica je vladala tišina, a rađaonica je bila mračna. Nigdje nikoga. Izgleda da se večeras nitko neće poroditi, pomislila sam. Možda Cecilija već spava? Tiho sam pokucala na vrata.
“Tko je?”
“Cecilija, ja sam, Lilia!” Nakon nekoliko trenutaka otvoriše se pomoćna vrata rađaonice. Na njima je širom otvorenih ruku stajala Cecilija. Lice joj je sijalo od sreće. Nije mogla suspregnuti suze kada me je zagrlila. “Znala sam da ćeš doći! Znala sam!” I meni su navrle suze na oči. U sebi sam se zahvalila Bogu što sam poslušala Njegov tihi glas koji mi je cijelo vrijeme govorio da je posjetim.
“Cecilija,” rekoh, “Donijela sam vruću čokoladu. Hajde da zajedno proslavimo Božić!”
“Donijet ću šalice,” reče i pohita u kuhinju. Izraz zahvalnosti koji je imala na licu rekao mi je koliko je bila usamljena te noći.
Sjele smo, uživale u božićnim kolačima i pijuckale vruću čokoladu. Pričale smo, smijale se i pokušale otpjevati pokoju božićnu pjesmu. Stalno mi je govorila da nikad neće zaboraviti ovaj Božić te da joj je ovaj blagdan bio najbolji u životu.
Prije no što sam krenula kući predložila sam joj da se molim za nju. Čim sam završila ona je nastavila slaviti Boga i zahvaljivati mu se. Opazila sam kako se jedna krupna suza kotrljala niz njen obraz. Što u životu samo malo ljubavi može značiti!