36 Sekundi

Moj suprug Danijel i ja živimo sa naše četvero djece u zgradi na trinaestom katu u gradu Taichungu na Tajvanu i stoga je skoro nepotrebno čak i napomenuti da je dizalo dio našeg svakodnevnog života.

Bio je to jedan sasvim normalan dan, prenatrpan kao i obično. Najveći dio svoje energije uložila sam u djecu, hraneći ih, igrajući se s njima i pazeći da se ne posvađaju. Ne sjećam se što smo radili toga dana, no bili smo zajedno i vraćali smo se doma. Ušli smo u prazno dizalo i jedno od djece pritisnulo je dugme. Upalio se broj 13 i vrata su se zatvorila.

“Djeco, vaša majka i ja imamo važnu najavu”, rekao je Danijel, trenutačno zadobivajući njihovu pozornost.
Pogledala sam ga, nemajući pojma o čemu se radi. Danijel je prirodno spontana osoba, osoba koja nas je uvijek znala iznenaditi. U trenu sam odlučila da ga podržim. Došla sam do njega i stavila svoju ruku u njegovu, dajući mu do znanja da ga podržavam u svemu što je imao za reći.”

“Želimo da znate da smo mama i ja, nakon četrnaest godina u braku još uvijek ludo zaljubljeni jedno u drugo.” Potom se okrenuo i poljubio me kao što bi mladoženja poljubio svoju nevjestu.

E, to stvarno nisam očekivala!

Djeca su se nasmijala, a zatim upitala: “Zašto je ta najava bila toliko važna?”

Danijel je na to odgovorio da je pored tolikog broja bračnih problema i rastava u svijetu važno da djeca znaju koliko se njihovi roditelji vole.

Zatim je pogledao sina u oči i rekao mu: “Kada se jednoga dana oženiš budi dobar prema svojoj ženi.”

Glasna zvonjava najavila je dolazak trinaestog kata i vrata dizala se otvoriše. Dok smo ulazili u stan, dječji žamor prekidao je povremeni smijeh. Danijel i ja smo se “iskrali” na trenutak u svoju sobu kako bismo uživali u djeliću privatnosti.

U 36 sekundi, koliko nam je naime trebalo od prvog do trinaestog kata, Danijel je zbližio našu obitelj, izmamio osmijehe na naša lica, dao sinu važnu životnu lekciju i unio toplinu u moje srce koja je potom oblila cijelo moje biće.